048/365, subota, 17 veljače 2001.

Disciplin Ska

Dobro je ići na koncerte, čak i ako te ne zanimaju. Pod uvjetom da upadaš besplatno - na foru profesije ili na foru fore, svejedno – a unutra te čeka cijela vojska ljudi koje poznaješ dovoljno dobro da s njima popiješ cugu i zadržiš se u usputnoj zajebanciji. Amerikanci to zovu schmoozing; riječ je savršena i time što ništa konkretno ne znači idealno opisuje spomenutu djelatnost. Zagreb je, uz to, grad čija veličina i, još više, ponuda koncertnu publiku ograničava na tvrdu jezgru od otprilike petstotinjak ljudi s pripadajućom, brojčano promjenjivom pratnjom studenata, narkomana, alkosa, trendya i komada koji smatraju da baš tamo moraju biti. I onda me ne morate pitati kako to da u Tvornicu odlazim solo; bit će da ni Šuker ne vodi pedeset frendova kad ide na tekmu, trening ili pripreme.

Naravno, Disciplin A Kitschme (nije li ime upravo genijalno u ovoj anglikanskoj varijanti?), nije jedan od onih šank-koncerata za vježbanje oslanjanja na laktove. Ali, već sam im jednom dopustio da mi raznesu mozak, prije dvije i pol godine u Čatežu, a krajem 1999. na istom mjestu Beli mi je omogućio čast upoznavanja Zuba Zelenog osobno. Nije mu padalo na pamet dati mi interview, ali smo baš fino popričali. Jebeš novinarstvo i diktafone.

Dakle, znao sam ono što je sinoć puno njih iznenadilo; Disciplin A nije baš Disciplina kakvu ljudi pamte. Ništa od nostalgije, makar jednako genijalno. Eh, kad bi to još znali i prepoznati bar sekundu prije nego što nam neki vrhovni autoritet izda dozvolu, ok, to možete voljeti, nema frke, gdje bi nam bio kraj? Na kraju, vjerojatno, tamo gdje i obično stoji.

Dobro, znam ja da vas ne zanimaju moja lamentiranja o muzici (ne zanimaju ni mene često, ali od njih živim), vi ste tu zbog male trač partije i ovlašnog skeniranja socijalnog miljea. Gospođe majke, možete biti mirne, vaše kćeri su u nesigurnim, ali i bezopasnim rukama na takvim mjestima. Povezivanje muzičara i njihovog veleštovanog pratećeg osoblja sa zlima droge, razvrata i bluda tek su plod starih predrasuda. Vjerujte, proveo sam dovoljno vremena u funkciji butlera jednog vrlo poznatog hrvatskog benda i znam pravu istinu. Samo što je iz mene nećete lako izvući. U tom poslu sve je u mistici (pogotovo kod nas, gdje se turnejama nazivaju dvije spojene gaže petkom i subotom), pa bi bilo zgodno da je nešto i ostane. Za crne dane. Šta, već su došli? Nije valjda...