046/365, četvrtak, 15 veljače 2001.

Gol u devedesetoj!

U svoj ovoj generalnoj frci (genijalna mi je ova spika da je Mirko bio u Splitu i što je nosio na transparentu; dajte da to netko javi Oliveru Stoneu - čisti oscarovski materijal, kakav "Gladijator"), promaknuo mi je jedan rođendan. Kako mi se to i inače zna događati, ustanovio sam pravilo retroaktivnog čestitanja i slanja poklona s pristojnim vremenskim odmakom od pravog datuma. Na taj način voljenu osobu iznenađujute dvostruko: prvi put neugodno, kad vas kao uhvati amnezija, i drugi put, kad isporučite znak pažnje i superiorno se poigrate strogim građanskim konvencijama. Ipak, bit će bolje da o Hajdukovih 90 godina nešto napišem sada, jer kad počne prvenstvo, pa oni kiksaju u Šibeniku a Dinamo ih ponizi na Poljudu (ipak je to mlada momčad, platili su danak neiskustvu...), teško da ću imati lijepe riječi. Jebiga, takva je ponekad ljubav.

Ne znam za vas, ali ja nisam imao izbora - navijanje za Hajduk sasvim je sigurno upisano negdje u strukturu genoma moje obitelji. Prva utakmica koju pamtim i odmah tragedija: onaj prenesretni susret četvrtfinala Kupa prvaka iz 1979., kada smo tukli HSV 3:2, a Boro Primorac promašio penal. Normalno, hamburgeri su prvu dobili s dovoljnih 1:0. Kasnije, kad sam se dohvatio nekih Hajdukovih knjiga shvatio sam da stvari tako idu; glupi, nesretni porazi, neobjašnjiva posrtanja na pragu uspjeha, i slični dokazi one nesretne karakteristike mentaliteta, ovdje spomenute kad smo teško probavljali Janičino 5. mjesto. Evo, recimo 1984., polufinale Kupa Uefa. Hajduk gazi Tottenham na Poljudu, ovi pošalju neki balon u naš šesnaesterac i Gudelj, ničim izazvan, kao da je na plaži i pomaže dječici s loptom na napuhivanje, skače i rukama kupi centaršut. ZAŠTO?! Sudac dušman jedva je dočekao svirati penal (kakva drskost!), Englez opali, Simović brani!, ali svejedno primi gol iz suludog odbijanca. Poslije naši zabiju dva, Tottenhamov golman (rezervni, prva utakmica u sezoni!) radi čuda, a u uzvratu, stvarno vam ne treba kristalna kugla, dovoljnih 1:0 za Engleze. Tako je to išlo kad smo bili zaista jaki. Sad se fino ispada u pretkolima, pa nema frustracija. Drugo mjesto u prvenstvu smatra se uspjehom, u Kupu se svake druge godine ispada na najsmješnije načine. Nema veze, volimo mi našeg Hajduka. Bit će da ima tu i nešto više od nogometa...

Za kraj, umjesto čestitke, jedno snoviđenje: derbi u Maksimiru (ili na Poljudu, svejedno). Idem na utakmicu i ne moram paziti kako ću govoriti u tramvaju, koje mi je boje majica, na kojoj tribini kupujem ulaznicu. Sjedim i gledam tekmu, navijam za svoje, poštujem druge, jer i oni su moji, mali Kranjčar zabija za Dinamo, zajeb, ali stvarno ga je majstorski dao, pa i ja plješćem, makar preko volje. Srna vraća egal u drugom poluvremenu, sudac svira ili ne svira penal, sasvim svejedno, nitko ne misli da ga se namjerno krade, netko dobija, drugi gube, i poslije se odlazi u grad zajedno komentirati i piti. Ako možemo s Ircima i Škotima... Naivac, ha? Da ih je bar više.