025/365, četvrtak, 25. siječnja 2001.

Fino varivo i plućica na kiselo

Jučer sam jeo u menzi. Institucija zaslužna za pothranjivanje generacija studenata nije se puno promijenila. Stavili su nove zavjese, priheftali vješalice na stupiće i gospođu koja ubire pare spremili u pseću kućicu. Imaju i praktične fontane, mlađe sestre onih kakve pamtimo iz osnovnih škola, samo što ove rade. No, tek je hrana probudila okusne pupoljke.

Neki francuski pederčić možda doživljava flashbackove kad umoči svoj kolačić u mlaki čaj, a meni, kao pravom Homo vulgarisu (ne dajte se zavarati), to isto rade masne kranjske s krumpirom i kiselim kupusom. Ili gusti grah u kojem poput havariranog broda plutaju kakva rebarca. Prijatelj Jasmin svojedobno je u napadu lucidnosti zapisao da je Bog od Adamovog rebra trebao napraviti fini kazan fažolke, umjesto savršeno dizajnirane nesreće. Taj isti Jasmin je, tamo negdje na prvoj godini faksa, dok smo na ručkove išli u čoporima, predvođeni upravo onim kolegama za koje je baš svaki detalj govorio da će upisom u drugi semestar zaključiti svoju akademsku karijeru, u menzi uredno na poklon dobijao ekstra porcije cikle.

- Aaaaaa, uzmi cikle za Spliću! Fali mu krvi, jebate! Evo ti, Splićo, izij to, ahahahaha... Jasmin je zbilja bio blijed, ali je jeo više od svih nas i uvijek je bio apsolutno cool. A glavna atrakcija je bio Žele, bučni Šibenčanin koji bi nakrcao tacnu sa svim raspoloživim dobrima, prekrio je s kilogramima kruha i toliko uživao u jelu da si ga jednostavno morao gledati. Mislim, ništa drugo ti nije ni preostajalo, bakanalije su trajale beznadno dugo, čak i kad bi mu dao juhu fore. Desert je najviše izluđivao, dijelom i stoga što je Žele i kompot i puding i neke kolače jeo s kruhom. I strašno je pazio da za sobom ne ostavi ni jednu jebenu mrvicu. Bilo mu je bed išta vratit, "kad je već sve platija".

- Ne smiš jist tako brzo – govorio bi mi – ko brzo jide, brzo i umire. To je bila njegova filozofija. Jedini student u povijesti Fakulteta političkih znanosti koji je morao falsificirati potpise da upiše drugi i posljednji semestar svog studija barem je znao jesti kako treba.

Kasnije su odlasci u menzu postali puno manje zabavni. Rekao bih da je stvar izgubila šarm kad smo društvene sadržaje počeli tražiti na drugim mjestima, a u redove stajali isključivo zbog hrane. Dobro, evo vam onda moj top 5 all round jela iz studentskih menzi (čitam "High Fidelity" pa mi je to sad fora):

1. pašta fažol s kobasicom/ rebarcima (čudno, ali grah varivo je bilo grah varivo, a grah s tjesteninom pašta fažol – mali ustupak dalmatinskom lobiju)

2. musaka (uprkos lokvici ulja koja bi ostala na praznom tanjuru)

3. hrenovke s pečenim krumpirom i senfom (klasika kojoj je šarm dodavao katastrofalno odrezan i ispečen krumpir - čisti trash)

4. piletina s mlincima (za one sklone riziku; ipak, često se znalo isplatiti)

5. samoborski kotlet i rizi-bizi (s obzirom da je prilog bio najčešće plastičan, bar nisu štedjeli na saftu).

A ove gospodske podvale koje bi se povremeno pojavile na liniji i onda misteriozno nestale, te lignje, lungići, bifteci s jajima, zagrebački i nadnaravni odresci, služile su samo podsjećanju na nebitnu i nepotrebnu funkciju hrane kao užitka. Moramo biti pošteni, za onaj komad znanja što smo stekli na Sveučilištu hranili su nas i više nego dobro.