024/365, srijeda 24. siječnja 2001.

LOGARITAM SRCA
(original hrvatska sapun opera iz vrećice s dodatkom meksičkih začina)
Prvi nastavak: U početku bijaše catch

Apstinencio je osjetio njen vrući jezik na svom vratu upravo u trenutku kad je zazvonio telefon.

- Mm, da. Uzmi to. Slušaj, nemam vremena za čavrljanje, javit ću ti se.

Dok je spuštao slušalicu, Autistine usne već su bludile prema točci na kojoj su ga otkinuli od majke prije skoro trideset godina. Primio ju je za glavu tek da je održi na pravcu.

- Ne moraš sve u jednom zalogaju, mala - rekao je šeretski, udobno se zavalio u fotelju, potegnuo gutljaj 15 godina starog, trofejnog pelinkovca iz boce i uz ugodni šljapkajući zvuk utonuo u misli. Koliko je samo bio daleko od ovoga prije... Zaboga, koliko je vremena prošlo?

Nepuna tri kilometra i četiri godine od njegovog sadašnjeg obitavališta, luksuzno opremljenog samačkog stana kojem su nedostatci bili puka uspomena, ležao je početak priče. Ili, bolje rečeno, ono što se Apiju tada činilo kao kraj.

Tog je jutra, doduše, sve tako i mirisalo. Završio je fakultet, sve što ima stavio u dvije torbe, pozvao prijatelje, nabavio droge i alkohola za veliki prasak i probudio se dva sata prije polaska autobusa za rodni grad. Zadnje mjesto na kojem je mislio završiti, ali nije bilo izbora. Telefon je zazvonio točno u trenutku kad je, opterećen nezgrapnim torbama i mislima odjevenim u crno, izlazio iz stana.

- Čuj, Api, moglo bi biti nešto od onog - bio je to Divin, poznatiji kao Reketto, poluspješni slikar s kojim je običavao kovati planove i gledati ih kako propadaju. - Upoznao sam jednog mecenu, frajer je lud, ima sluha za naše spike...

- Upravo izlazim - prekinuo ga je Api - ostavljam ključ gazdi u sandučiću, imam cijeli štos neplaćenih računa za uspomenu a nemam para ni za ostavit prtljagu u busu. I ti me jebeš s nekim mecenarenjem! Gotovo je, Reketto!

- Ajde, bar si Drogliettu skinuo s kurca. Zamisli da je stvarno ostala trudna, haha.

- Odjebi, Reketto! Nazovi me kad budeš imao nešto više od zajebancije.

Da, za manje od sat vremena će za sobom ostaviti neke prijatelje, ali Reketto baš i nije jedan od njih. Pablo svakako, pa stari Diuretik, luda Varicella, Falcone koji je opet kasnio i natjerao ga da se s torbama gura po tramvaju. Jasno, stigao je na kolodvor, platio cugu i zakačio mu "kad se vidimo?" na rame. Apstinencio je bio dramatičan tip, kad bi on glumio sudbinu svijet bi nestao u nekoliko širokih poteza, ali mu se "nikad" svejedno nije učinilo kao prava vremenska odrednica. Čak i tad, a bio je to jedan od najbijednijih dana koje pamti u životu, nešto je plesalo divlju sambu u njegovom pogledu. Falcone je dobro poznavao to ludilo i shvatio je da pita pizdarije. Vratit će se. Sigurno će se vratiti.

U slijedećem nastavku: Apstinencio nailazi na sasvim novi svijet u svom rodnom gradu. Početni polet brzo sustiže očaj, i on, razočaran, odlazi u lokalno skladište papira tražiti posao. Kad ga i tamo odbijaju, besciljno luta ulicama pomišljajući samo na ubojstvo. Pored njega se zaustavlja crveni automobil koji teški kotač sudbine okreće u drugom pravcu...