019/365, petak, 19. siječnja 2001.

Povratak kući – najbolji dio izlaska

Stvari su se zakomplicirale. Planiranje izlaska postalo je zahtjevniji posao od pokušaja osvajanja Rusije. Sve je važno, i najmanja sitnica može te pretvoriti u povijesnog gubitnika, a sranja se, kaže iskustvo, događaju čak i nakon što zapališ Moskvu. Uzmimo da se večeras ide na tulum. Hm, ide li se na tulum? Jer, malo je bed što tamo znaš samo frenda i njegovu curu (čija frendica slavi, ajmo reć, diplomu). Puno nepoznatih ljudi nekoć je značilo najbolju pozivnicu čak i za padobrance, a danas je već garancija za osjećaj čuđenja u svijetu. Kakvi su to ljudi, je’l to glazba, di je smisao za humor, zašto me nitko ne jebe pa moram hopsati za tim jedinim znancem svud po stanu, sendviči su stari, grickalice vlažne, komadi mračni i, ono, lakše bi podnio tračersko društvo svoje stare... Još ako se tu nađe kakav klinac sasvim nepoznatog podrijetla koji u rekordnom vremenu nadljudskim naporima uništi zalihu alkohola i počne raditi apsolutne kretenarije (što obično završi s ekvilibrističkom točkom nad zahodskom školjkom, ili, ako je tulum zaista dobar, balkonskom ogradom), slika je potpuna. I najbolji dio izlaska postaje povratak kući.

Prije određenog broja vremenskih jedinica slična situacija ne bi izazivala probleme jer bi klinac nepoznatog podrijetla bio upravo ti. I škola bi u ponedjeljak zvonila od spike; sretna vremena kad je samo nabrajanje sljuštenih stimulacijskih sredstava automatski značilo provod.

Prije nekoliko godina jedna moja draga prijateljica u Zadru je počela koketirati s heroinom. Imala je tada 18, a diler kod kojeg je sređivala staf jedva da je osnovnu završio. I krenem ja pričati s njom o tome, ne budi glupača, vidiš ovo, vidiš ono, pa pogledaj ovog i sve tako. A ona mi kaže kako je njoj, brate, na horsu super i da je to to. Tata Ante ne odustaje lako pa promijeni taktiku. Pozitivan pristup, otkrivanje interesa, dobrih stvari i ukazivanje na činjenicu da sve to odlazi u krasan kurac... Pa da, baš tamo i treba završiti! Ona nikad, ali nikad nije izašla u grad a da nije dobro razvaljena, tako da žuto u nosu, nakon ljepila, alkohola, trave, tripova i eksova, predstavlja svojevrstan ulični magisterij. Doktorira se na igli, a grad je pun akademika. S 18 godina stići do tako visokog stupnja naobrazbe bez preskakanja faza – to je kolosalan uspjeh.

Draga prijateljica je, hvala ti Bože na sitnim uslugama, sada uzorna studentica i prilično stabilna osoba u potrazi za ozbiljnom vezom. Grad joj je dosadan i uglavnom gleda filmove kod frendice u stanu. Zapale koji joint i fino im je, nikom se više ne forsira zabava, brate. Pa, dobrodošla u predškolsku, brate, u čarobni svijet odraslih klinaca gdje mjera ne znači količinu a ekscesi se mogu nazivati tim imenom jer su zaista rijetki.

Petak je, škola popodne, u gradu nema ništa.