012/365, petak, 12. siječnja 2001.

Tribina

Oduvijek sam volio tribine u KIC-u. To je jedno fino toplo mjesto u samom centru Zagrebu gdje je uvijek zgodno svratiti. Sjećam se kako smo jednom moje veselo društvo i ja otišli tamo slušati našeg znanca Bosanca (prezime, ne zavičajna odrednica), kako čita Lorcu i do sita se naplakali u zadnjem redu. Jučer nije bilo suza, ali smo se isto fino zabavili. Najbolji je bio gospodin Andrija Vitezić, koji se iz publike viteški izborio za riječ. "Njemu ste dali da govori, a mlađi je od mene 60 godina", povikao je nakon kratke i korisne opaske mladića zvanog Marcel (28), te time zavrijedio mjesto u našim srcima. Nakon tribine ljubazno me upoznao sa svojom misijom. Evo, dakle, za kakav se model demokracije gospon Andrija zalaže (citat iz sinoć mi uručenog osebujnog press materijala):

"Poštovanom Mati Arloviću, predsjedniku Odbora za ustav... Zastupničkog doma RH. Pozivom na naš razgovor želim vas potaći da izborite promjenu-dopunu Ustava RH i pokažemo primjer svijetu. 24. 10. 2000. Ispred sabora uručio sam vam ovaj dokument uz obširno obrazloženje. Posebno da se inteligencija obaveže da radi prema fakultetskim diplomama i na osnovu radnih uspjeha fakulteti predlože narodu najdjelotvornije za izbor u narodna predstavništva, da se ne kolju preko stranaka, na što ste odgovorili – čuli su i prisutni: ‘Onda ćemo morati raspustiti stranke.’ Istakao sam one će nestati kao nepotrebne. One su značile nešto dok je narod bio nepismen – nekoliko fiškala vodilo je narod na ularu. Uvjeren sam da ćete odmah izboriti ovu budućnost čovječanstva i tako i Predsjednik RH, Sabora i Vlade neće se boriti za svoju vladavinu." Inače, tribina se odnosila na real life projekte i očito je bila jako uspješna kad je potakla publiku na tako sveobuhvatne reakcije. Orwell bi bio ponosan.

Vidim, krenula je i korespondencija. Najuporniji je, za sada, izvjesni (tako se potpisuje), koji mailove piše limunovom tintom i kači na njih exe dokumente, e ne bi li ja sam sebe definitivno uvjerio da sam apsolutni kreten, to fino otvorio i zarazio se kao naivac u kupleraju. Još nije prošlo, što ne znači da neće. Postoje, srećom, i oni s pravim problemima. Javio se jedan čitatelj, nazovimo ga Petar zato što se tako i zove, i njega muči realna opasnost da postane "prijatelj" djevojci s kojom bi rađe obarao seksualne rekorde. Nakon što ju je uspio dobiti jedan na jedan (a malo su i "zabrijali" – moraš biti jasniji, Petre, ako želiš da ti pomognemo. Je li došlo do najgoreg ili je pao samo peting i lagana žvakica? Je li se povukla već nakon prvih dodira ili možda boluje od postkoitalne depresije? To su ključne informacije!) i suočiti sa svojim stremljenjima, ona je iz rukava izvukla zlokobnu frazu o "prijateljstvu". Nakon toga su se nastavili viđati, najčešće u kombinaciji s njenom najboljom prijateljicom kao svojevrsnom tampon zonom. To što te ona i dalje naziva nije neobično, dragi P. To se zove cimanje; sviđaš joj se, ali ne dovoljno. Ne osjeća da je vodiš na mjesta na kojima nikad nije bila. Možda nisi dovoljno agresivan, ne pokazuješ inicijativu. Ili je opterećuje neka srcolomna situacija iz prošlosti. U svakom slučaju, najstariji trik iz knjige je bacanje čežnje. Udalji se, uzmi pauzu u druženju, prekini tu šablonu koja će te zakopati u frustraciju. Čekaj.

I počni se pojavljivati na tribinama.