009/365, utorak, 9. siječnja 2001.

Auto

(Praktična stvar koja pomaže da najbrže stignete od točke A do točke B. Ujedno i ono što vas može ubiti po putu.)
Stari je vozio crveni Opel Kadett, 68. godište. To je elegantno i lijepo vozilo bilo gotovo pa član obitelji, a bilo je i starije od mene pa sam ga poštovao. O autima sam tada znao dovoljno za održavanje kakvog takvog privida konverzacije u školi. Dakle, prepoznavanje osnovnih modela i slaganje sa subverzivnom tvrdnjom da je Zastava sranje. Kad malo bolje razmislim, kao klinac sam znao puno više o autima nego o curama. Danas ni o jednoj od te dvije ključne okosnice života ne znam gotovo ništa. S tim da drugu sustavno i bez uspjeha proučavam.

Da se bazični interes za čarobni svijet oktana neće razviti u dublji i smisleniji odnos, postalo je jasno na prvom satu vožnje u auto školi. Moj instruktor, pristao muškarac čiji je nadimak Đindo, iz nekog neobičnog razloga, pojeo i ime i prezime, pedagoški me, nakon niti 15 minuta provedenih za volanom, uputio na cestu. Ne znam zbog čega, ali opće uvjerenje bilo je da u auto školu dolaze oni koji već znaju voziti, samo im treba ta nesretna čitaba ("Dobar dan, ja sam Ivan Horvat, imam 7 godina i molio bih vas da mi date diplomu inžinjera strojarstva jer sve to imamu malom prstu."). E, a ja nisam znao voziti. I bio sam apsolutno sustavan u tom neznanju. Tih kratkih 30 minuta na, tada mi se činilo, upravo najvijugavijem setu zadarskih cesta, zaboravljao sam mjesecima. No, jedna karakteristična opaska gospodina Đinde i danas mi zvoni u ušima: "Ante! Jeba ga Bog, ne moš' vozit auto i drkat kurac u isto vrime!" (Nisam, majke mi. Makar su mi kasnije rekli da nije nemoguće.) Dobro, vozačku svejedno imam još od 1991. (položio u trećem pokušaju). Imam i slijepo crijevo od 73., pa mi ne služi ničemu. Automobili i ja se međusobno ignoriramo. I od 1995., kad su me zadnji put pokušali ubiti, stvar funkcionira besprijekorno.

Na fakultetu sam imao kolegu koji je vjerovao u proporcionalnu vezu posjedovanja auta i bogatstva seksualnog života. Bilo je smiješno gledati kako prilazi komadima s bogobojaznim izrazom lica, kao da mu na čelu svjetli neonska reklama: "Vozim stojku od staraca. I to samo kad sam doma. Oprosti! Oprosti! OPROSTI!" Onda bi se vozili tramvajem do menze, a on bi kroz prozor pokazivao najnovije modele i pričao o još novijima koji nisu ni izašli na cestu. Bio je siguran da će mu život procvasti kad bude imao dovoljno novaca za neki krasni motor u aerodinamičnoj limenoj ambalaži, kad bude sjedio na leđima 150 konja sa servo uzdama u dlanu. Nadam se da je uspio. Zašto se tuđe želje uvijek čine tako jednostavnima?