008/365, ponedjeljak, 8. siječnja 2001.

Stan

Živio sam svugdje. Mislim, ovdje u Zagrebu. Borčec za početak, tavanska soba. Kad je padala kiša, kapalo mi je po nogama. Inače je bilo suho. Onda Trnje. Zgodna šupa. Jedan pravi zid, ostali od drveta. Termoakumulaciona peć koja se stalno kvarila (fen je, srećom, radio savršeno). Kupaonica od pola kvadrata. I cimer koji je naglo dobio studenstki dom. Davao oglase. Nitko se nije htio useliti. Pičkice.

Soba na Savici bila je sasvim OK. Fini ljudi. Zvali na ručak za Uskrs. Prvi put jeo šunku i hren. Skoro umro. Što da vam pričam, studentski dom je izgledao kao rješenje svih problema. Tako je loše bilo.

Druga godina faksa. Dobio sobu na Savi. Hura! Prozor s pogledom na menzu. Treći paviljon, prvi kat. Primitiva tulumi u hodniku, natjecanja u bljuvanju (tko će sjebat više umivaonika za vikend kad ne dolaze čistačice) i docimer s neobičnim hobijem. Tri ujutro, razvali narodnjake na 12, ostavi 7 sekundi i ugasi. Laku noć.

Dobro, trajalo je samo godinu dana. Dobre me ocjene odvedoše na Cvjetno, studentski Beverly Hills. Velike sobe. Kupaonica. Yes! Smrzavanje ispred redova za telefon. Seljačine su loše, a intelektualci otužni.

Prije diplome uselio u svoj prvi stan. Špelunka u Utrinama. Veličina pristojne kupaonice. Gomila žohara. Lako smo se dogovorili; ja po svjetlu, oni po mraku. Grozne instalacije. Struja me skoro ubila, a voda zamalo utopila susjeda ispod. Da sam s ljetovanja stigao dan kasnije, vatrogasci bi mi razvalili vrata. Pukla cijev na kotliću, totalna šteta. Dva dana nakon diplome strpao stvari u torbe i vratio se u Zadar. Toliko je loše bilo.

Dole sam brzo shvatio da više i nisam neki Dalmatinac. Vratio se slijedeće jeseni. Upao u krasan, veliki stan na Črnomercu. Napravio dvije greške: pristao živjeti s najboljom prijateljicom tadašnje cure i previdio apsolutne razlike u karakteru, interesima, temperamentu i otprilike svemu ostalom što čini dobar sustanarski odnos. Dobio poziv za vojsku. Ako ništa drugo, siguran smještaj za 10 mjeseci.

Na završnu obuku opet u Zagreb. Stožer za organizaciju 2. Svjetskih vojnih igara. "Je'l mogu ja spavati kod rođaka?" "Možeš, vojniče!" "Rođaci" su bili čuvena braća Klarić. Šest mjeseci kod njih - najbolji cimeri u životu. Na vratima spavaće sobe, uz moj raspored dežurstava (Dražen je tako beskrajno uživao zajebavajući me da mi je bilo žao kvariti mu gušt), stajala je uvećana fotokopija antologijske Hogarove epizode. H. sjedi nalakćen na šank, s pivom ispred sebe i sanjarski priča: "Kad sam bio mlad, imao sam snove. Sada samo sjedim u birtiji i pijem." Slijedeći kadar: "Tko kaže da se snovi ne ostvaruju?!"

I eto nas u prezentu. Komuna kod Klarićevih se odavno raspala, a ja, kao naturalizirani Sopoćanec, konačno osjećam iznajmljeni stambeni prostor kao svoj. Što se najbolje da zaključiti po kozmičkom neredu koji pomiče granice mogućeg, barem na ovako malom prostoru. Gazdarica je krasna žena, Maro i njegova majka žive vrata do. Frižider zvuči kao pokvareni NLO, a nesvakidašnje dizajnirani luster je nesreća koja čeka da se dogodi. Od kreveta do svake točke stane trebaju tri koraka. (Obožavam mjesta u kojima je krevet prirodno središte životne kružnice. Usmjerava te ono zaista bitno!) Prostor je ionako mentalna kategorija. A dom je tamo di ti je kompjuter.