006/365, subota, 6. siječnja 2001.

Noć dugih osmjeha (flashback)

Ma koliko kompjuteri bili savršeno praktične i zgodne naprave, pravi majstori su na desktopu jednako neorganizirani kao i na svom radnom stolu. Gdje se, usput, trenutno nalaze (navodim po osobnom uvidu): trzalica, 5 disketa, 7 omota za CD, 7 CDa izvan svojih omota, etui za naočale, četvrt raženog kruha, skalpel, izgrižene kore od naranče, prazna tegla maslina, ogrizak od jabuke, novčanik i nož. Hrpe papira i novina ne spominjem jer se podrazumijevaju. Povod za iscrpno izvješće o nečemu što zaista ne trebate znati bio je, zapravo, jedan izgubljeni tekst, koji sam, prebacujući fajlove sa starog kompjutera na novi, otkrio u nekom krivom folderu (to ti je kad se pokušavaš organizirati). Pisao sam ga za Nomad, prije skoro godinu dana, bez narudžbe. I jasno, kako stari Murphy nalaže, nije nikad objavljen. Danas mi, kad je nepozvan izronio s jedne od gore pobrojanih disketa, izgleda puno starije. A opet, zgodno podsjeća na dan koji smo skloni potcjenjivati i vjerovati da se ništa nije promijenilo.

Znate di ste bili 03. siječnja 2000.? Gdje ste čuli prve izborne rezultate? Ovo je priča o tome. Malo kasnim na godišnjicu, ali nema veze. Sve spremno potpisujem:

Dogodilo se. Moralo se dogoditi; svaki sitni trenutak ponosa i bijede u zadnjih je deset godina to znao i nosio u sebi. Sjećam se klinca koji se oko Badnjaka 1991. spustio u svoj opkoljeni grad - ne zbog bilo kakvog junaštva, jednostavno se nije mogao zamisliti nigdje drugdje. Putovao je 15 sati s pet kolača u vrećici, donijela mu bivša cura, za put, a on joj je uspio zaboraviti i rođendan. I dok su čekali buru da sjaše s Velebitskog kanala, radio je javljao o najjačem napadu od pada Škabrnje. Ipak, u 7 sati slijedećeg jutra, kad je vožnja ispresjecanom domovinom konačno završila, Zadar je još uvijek bio jedino mjesto na svijetu u kojem je želio biti.

Četiri godine kasnije, Oluja ga je zatekla na Hvaru, u ladanjskoj atmosferi. Noć kada se Maro napio, valjda jedini put u životu, i pitao: "Onda, popio sam 5 čaša vina... I šta sad?", a forski đilkoši mislili da trojica prijatelja širinu osmjeha duguju bombonima koje nisu htjeli podijeliti.

Da, našlo bi se trenutaka kada je bilo lijepo biti Hrvat, uzeti tu privilegiju slučaja i zakačiti je kao pero u šešir s kojim pozdravljaš svijet. Ipak, devedesete nećemo pamtiti po njima. Jer, baš je nacionalni pedigre, pomješan s odgovarajućom političkom bojom, služio kao nepoderivi alibi za pljačku, zločin, samoljublje, primitivizam, bahatost... A svi smo mi, kao čudne posljedice nekog davnog ljubavnog čina, silom tjerani da uvijek iznova dokazujemo banalne činjenice iz matične knjige rođenih. Hrvatska je zemlja u kojoj je bilo teško nositi vlastito ime i prezime, golo i čisto, bez prefiksa i repova. Jedan golemi Ego, velik kako samo sitne duše mogu biti, deset je godina vukao stado od četiri i pol milijuna ovaca po bespućima svoje megalomanije. (Bilo nas je crnih i neposlušnih, ali svi smo bili ovce.) Cijena samostalnosti? Žrtva za skidanje Zvonimirove kletve? Bože, kakve su nam gluposti gurali niz grla.

I zato smo taj savršeni ponedjeljak svi dočekali poluspremljenih kofera. Da, namjestili su izborne jedinice, kampanju učinili besmislenom, opet će se izvući... A mi više nemamo godina za gubljenje.

U "Sedmici", oko deset navečer, već se naslućivalo. Borna je stigao iz "Večernjaka" s friškim informacijama - u Zagrebu preko 50 posto. Alan vadi člansku iskaznicu HSLS-a, izdanu 15. 12. '99.

"Na ovo noćas pijemo kao na karticu", kaže Daniel.

Ne, ljudi, nije to bio skup stranačkih aktivista i simpatizera; nisu se te večeri skupili ni mladi Masoni na tajnoj misiji guranja Hrvatske u nove balkanske integracije. Tek po jedan dizajner, crtač, politolog, neki novinari... normalna ekipa kojoj je politika 10 godina pokušavala vladati životom. Ekipa koja ju je, najpolitičkijim od svih činova - glasovanjem, tog ponedjeljka skinula s leđa. Jednom zauvijek.

Nisu ovdje bitni ni SDP ni HSLS, čak ni HDZ; ovo je priča o nama, razlogu njihovog postojanja. I zadnji pozdrav vremenu koje nas je htjelo gledati kao beznačajne pijune. E pa, no more. Never more.

U "štali" u Martićevoj pričekali smo prve neslužbene rezultate. I plakali od smijeha uz decentne pobjednike, manično depresivne gubitničke figure iz političkog muzeja užasa, i veselog gutača samoglasnika. Kasnije, u "Tvornici", noć je dobila i epilog.

Nismo mogli izgubiti. Ne na tako savršen dan.