Zrinka Pavlić o 'Udaru sreće' Woodyja Allena: Solidan, ali sasvim bespotreban film - Monitor.hr
28.01.2024. (12:00)

Ništa o čemu ćete pričati prijateljima

Zrinka Pavlić o ‘Udaru sreće’ Woodyja Allena: Solidan, ali sasvim bespotreban film

U priči o lijepoj i šarmantnoj Parižanki koja se dosađuje u braku s bogatim, posesivnim, naporno-popujućim, a na kraju se ispostavi i psihopatskim suprugom – odjekuju i razvodnjeni ‘Zločini i prijestupi’ i ‘Match Point’ i još deseci drugih Allenovih filmova. Muška nesigurnost zbog veze sa ženom koja je ljepša i mlađa od njih, pa bi je netko mogao ‘ukrasti’ i opet je, kao u apsolutno svim njegovim filmovima, slabo suočena s pitanjem: ‘A zašto onda biraš isključivo mlađe i ljepše od sebe i tretiraš ih kao trofeje?’, većina sporednih likova tretirana je kao rubno karikaturni kor, a lagani, probavljivi humor – mnogo pitomiji od bilo čega što je Woody nekada znao servirati – podvučen je je jednako laganim i probavljivim jazzom. Zrinka Pavlić za tportal.


Slične vijesti

Jučer (17:00)

Ako želite svoju djecu približiti klasicima koje će (možda) lakše shvatiti kad malo odrastu...

‘Paddington in Peru’ – Paddington, gnjev Božji

Možda na prvi pogled nategnuto i nespojivo zvuči usporedba između Herzogovog klasika i najnovijeg poglavlja o računalno generiranom medvjedu u režiji debitanta Dougala Wilsona, ali nije samo spomenuti sinopsis i lokacija u Peruu signal o tome da je epizoda o povratku slavnog dlakavca korijenima stvorena na konverzaciji s klasicima, već će “klasični filmofili” prepoznati konverzaciju i s drugim pustolovnim ostvarenjima smještenim u Latinsku Ameriku kao što su recimo još jedan Herzogov film, “Fitzcarraldo” ili “At Play in the Fields of the Lord” Héctora Babenca za one koje su gledali više. Ako imate djecu, a želite i sebi priuštiti solidnu zabavu dok provodite vrijeme s njima, “Paddington in Peru” je izbor za vas. A ako mislite da biste više biste uživali gledati kako na istoj lokaciji Klaus Kinski tone u ludilo i pritom stvara osjećaj nelagode redatelju i cijeloj ekipi, kao i vama kao gledatelju, onda vam mogu preporučiti jedan dijamant iz 1972. koji se zove “Aguirre, der Zorn Gottes”, kaže Ivan Laić za Ravno do dna

Nedjelja (08:00)

Čovjek je samo radio što je htio

Bob Dylan na filmu kao ‘potpuni stranac’: Od glazbenog genija do introvertiranog gada

Jedan od najvećih američkih i svjetskih glazbenika 20. stoljeća i jedini kantautor koji je ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost u mnogo je čemu veoma zahvalan filmski lik. Potvrđuje to i za osam Oscara nominirana glazbena biografska drama u režiji Jamesa Mangolda, a koja je u konačnici ipak odveć igrala na sigurno. Srećom, tu je vječna glazba Boba Dylana. Iako je usredotočen na samo nekoliko formativnih godina Dylanove karijere, film obiluje njegovim odnosima s ključnim ljudima u privatnom i profesionalnom životu u to vrijeme. Posebice s dvije žene. Boško Picula za tportal. Film ima i svoju temu na Forumu.

Četvrtak (12:00)

Stvarnost je uvijek luđa

‘Ne očekuj previše od kraja svijeta’: Novi Godard iz Rumunjske

“Do Not Expect Too Much From The End Of The World” je toliko mozaičan, kolažan, intertekstualan i esejistički komad filma da zaslužuje usporedbu s radovima Jean-Luca Godarda, onim iz kasnije faze, od “Ludog Pierrota” do “Kaleidoskopa”, kad se poigravao sa slikom i tekstom, ne nužno “Do posljednjeg daha”. Angela snima vulgarna videa s filterima koji je pretvaraju u desničarski alter ego Bobitu nalik zloglasnom Andrewu Tateu. Ona to radi u pauzama od snimanja kratkih filmova o ozljedama na radu, gdje stradali radnici trebaju sami sebe okriviti za nesreću u smislu da su ignorirali sigurnosna pravila austrijske korporacije i da promoviraju opremu poput kacige kako bi korporacija oprala ruke od odgovornosti. Jude satirizira suvremeno društvo, od toksičnih influencera koji sipaju mržnju do modernoga kapitalizma, tj. korporacije koje izrabljuju radnike. Marko Njegić za Slobodnu.

26.01. (23:00)

Like a rolling stone

Marjanović: Bob Dylan je nakon dva i pol sata biografskog filma i dalje – A Complete Unknown

Mangold je napravio pametan potez izabravši nešto manje utaban put, pa je film odlučio bazirati na momentu u karijeri, a ne cjelokupnom životu glazbenika od rođenja do smrti ili ključnog trenutka na kraju karijere. Ne kažem da to nužno film čini originalnijim, ali daje im više prostora da se kvalitetno pozabave trenutkom u kojem je najizvjesnije da ćemo upoznati pravog Dylana (što se ne dogodi jer on je – potpuna nepoznanica). A Complete Unknown utemeljen je na knjizi Dylan Goes Electric! i vodi nas od trenutka kad je postao novi junak američke folk scene do trenutka kad mu dio fanova okreće leđa jer je učinio “nezamislivo” i odradio nastup koristeći električne instrumente na Newport Folk Festivalu. Sve smo ovo već vidjeli u odličnom dokumentarcu No Direction Home Martina Scorsesea, ali Mangold si je dopustio malo umjetničke slobode i uz malo “opuštenije tumačenje povijesti” snimio kvalitetan biografski film koji dobacuje malo dalje od ispraznog prepričavanja biografije s Wikipedije. Hrvoje Marjanović za Index. Forum

24.01. (18:00)

Biografski, ali labav s činjenicama

A Complete Unknown: Niz maglovite ruševine vremena

Razlog tome zašto fikcionalizacija ovdje tako dobro funkcionira leži u činjenici da je središnji lik filma upravo Dylan, čovjek koji je od savijanja stvarnosti zbog kvalitete priče napravio karijeru. Bob je mijenjao svoje persone jednako često kao i David Bowie, a u “A Complete Unknown” vidimo barem tri iz tog razdoblja, čaplinovskog imitatora Guthrieja, klinca koji će postati prorokom i glasogovornikom folk generacije te rock and roll božanstvo u rađanju 1965. godine – i svaka od njih je jednako Bob Dylan. Možda bi u slučaju nekog drugog glazbenika koji i sam sudjeluje u odobravanju vlastite biografije slučaj mogao biti da možete očekivati ušminkani hagiografski prikaz glavnoga junaka, kad je Dylan u pitanju taj strah je neopravdan. Dylan je ovdje prikazan pun mana, umišljen, osoran, nevjeran, itekako svjestan svog talenta, ukratko upravo onakav kakvog ga vidimo u dokumentarcu D.A. Pennebakera “Dont Look Back” koji ga prati u razdoblju iz druge polovice filma. Ivan Laić za Ravno do dna

21.01. (20:00)

Nije bitno što kažeš, nego kako

Radić o filmu Babygirl: Premda solidno režiran, film pada na neuvjerljivom središnjem odnosu

Glavni muški lik, mladi seksualni “dominator” Samuel (Harris Dickinson), objašnjava drugom glavnom muškom liku Jacobu (Antonio Banderas) da griješi kad misli da su žene koje seksualno žude za muškom dominacijom plod muške fantazije, da je takvo mišljenje danas prevladano. Samuel je sukladan postavkama liberalnog feminizma koji poštuje i afirmira upravo ono što je i Ferić naveo u obrani svog romana nazvavši ga feminističkim – pravo žena da odaberu vlastitu seksualnu fantaziju i uživaju u njoj realiziravši je i u stvarnosti, pa bio to i užitak u samopodčinjavanju, užitak u muškoj dominaciji koja može uključivati i fizičko nasilje. Autor filma “Babygirl” nije muškarac, nego je to redateljica, koja progovara s liberalno-feminističkih pozicija, jer nema sumnje da stoji iza spomenuta Samuelova iskaza. Damir Radić za Novosti. Film se komentira i na Forumu.

21.01. (00:00)

Nova tehnologija, i dalje aktualne teme

Picula: Užas je Eggersova furka: Novi Nosferatu omaž je klasiku, ali i hrabar pogled u budućnost

Iako ni njemački redatelj Werner Herzog 1979. nije pogriješio realiziravši u svom filmu ‘Nosferatu, vampir noći’ prepravak jednog od najvažnijih radova u povijesti kinematografije, horora ‘Nosferatu, simfonija strave’ iz 1922. njegova sunarodnjaka Friedricha Wilhelma Murnaua, recentni je pokušaj američkog redatelja Roberta Eggersa lako mogao iznevjeriti. Nije. Dapače. Film kao i istoimeni prethodnici predstavlja suptilnu analizu društva suočenoga s nepoznatim i uništavajućim te je Nosferatu kao lik metafora za svaku katastrofu s kojom se može suočiti određena sredina. Kao parafraza jahača apokalipse, on je itekako asocijativan u vremenima rata, bolesti i beznađa. Mora li se istaknuti da su sve to bila iskušenja i prije stotinjak godina, i prije pola stoljeća, i dandanas? Boško Picula za tportal

18.01. (15:00)

Pogledaj i prosudi sam/a

Babygirl nije otišao dovoljno daleko i definitivno nije erotski triler kakvim se prikazuje

Babygirl prati Romy (Kidman), moćnu ženu na direktorskoj poziciji jedne tehnološke firme. Ako izuzmemo uvodnu scenu, iako bi trebao biti erotski triler, u filmu jako fali erotike. Babygirl je mogao otići puno dalje u prikazu potisnutih seksualnih želja, fantazija, moralnosti, odnosa moći i slično. Film je promoviran kao feministički, onaj koji slavi žensku seksualnost, no ne možemo ne primijetiti da se Romy u filmu malo ponižavala određenim ponašanjima. Ako vrijedi zbog nečega pogledati film onda je to zbog glumačkih izvedbi, kažu na Journalu, a na odluku da ga pogledate ili ne vam možda pomognu komentari i na Forumu.

16.01. (15:00)

Ako kome treba još jedan film o vampirima

Eggersov ‘Nosferatu’: Simfonija vampirskog horora

Još jedan “Nosferatu” realno nije potreban, no Robert Eggers (“Sjevernjak”) osjećao je veliku potrebu da ga snimi jer to je njegov “passion project” na jednak način kako je npr. “King Kong” bio Peteru Jacksonu. Ako je tko trebao snimiti novog “Nosferatua”, to je on. U takoreći svakom kadru vidljiva je Eggersova strast spram “Nosferatuu”, ali i njegovo poznavanje (vampirskog) horor žanra. Upravo zato, lakše je progledati kroz prste činjenici da “Nosferatu” narativno većinski izgleda kao još jedan film o Drakuli, bez Coppolinih gotičko-romantičnih dijaloga. Sukladno podnaslovu Murnauova klasika “A Symphony Of Horror”, Eggers režira “Nosferatua” poput vampirsko-hororske simfonije od prvog kadra kad se Orlok ukaže u Elleninim snovima kao sjena iza zavijorenih zastora budeći tihu jezu. Orlok mahom boravi u sjeni (“Shadow Of The Vampire”), no kad iz nje izađe nerijetko ostavlja dojam pravog monstruma, zombijevski živog leša, konkurirajući za jednog od najstrašnijih vampira uz krvopijce u “Bladeu II”. Marko Njegić za Slobodnu

12.01. (13:00)

Mel Gibson iz regije

‘Volja sinovljeva’: Srpski ‘Mad Max’ akcijskim kaosom krpa rupe u priči, ali je zabavan

Postapokaliptički spektakl najavljivan kao ‘srpski Mad Max’ uzbudljiv je, razigran i brojnim referencama obogaćen film, a ako tu i tamo (ili malo češće) propadne kroz rupe u priči ili ih pokuša zamagliti nabrijanom akcijom – nema veze. To nadoknađuje impresivnom scenografijom, sjajnim glumcima koji su junački iznijeli i emotivne i fizičke napore, a najviše od svega – totalnim spektaklukom dosad neviđenim u regionalnoj produkciji – kaže Zrinka Pavlić za tportal.