11.02.2019. (22:30)
Siniša Švec imao je toliko istančano čulo za radijski eter da se u jednom periodu činilo da i od potpunih radijskih antitalenata zna načiniti radijske zvijezde. U neku ruku, kako se Željko Malnar vizionarski igrao s formatom televizije, na sličan način je to Švec radio u radijskom eteru. Oni nešto stariji sjećaju se vječno mutirajućeg glasa stanovitog Zvoneta kojeg bi svaki radijski urednik svuda u svijetu držao podalje od mikrofona, ali jedan Siniša Švec i od takvog radijskog antipoda stvorio zvijezdu etera s kojom je u tandemu urnebesno plovio radijskih valovima, donoseći nam još više smijeha.
I opet, ne sjećamo se nikog tko je narativ hrvatskog radijskog etera tako uspješno pretumbao na sveopće veselje svojih slušatelja. On nije samo bio čovjek radijskog formata, već gigant koji je taj format rastezao i stalno stavljao na kušnju. Nakon pada Stojedinice kakvu smo znali, pokazalo se da nažalost nema tog formata u skučenim hrvatskim uvjetima radijskog etera u kojem bi se Švec mogao ugodno osjećati. A to je ujedno i poznata sudbina nemalog broja talenata sposobnih djelovati izvan okvira na ovim prostorima i koja ni njega nije zaobišla. Zoran Stajčić za Ravno do dna
O tome kako nastaviti tamo gdje su stali s „Pobijedimo laž“ prije gotovo trideset godina, ovaj pankerski hardcore kvintet nije previše razbijao glavu. Prokopalo se malo po starim pjesmaricama, nešto se preradilo, nešto obradilo i došlo do četrdesetogodišnje retrospektive zajedno s novim pjesmama koje su nastale u periodu nakon ponovnog okupljanja. Najveći novitet je ono što se zove „produkcija“, znate ono o čemu vole svi bendovi pričati, nešto s čim se Nula koja je svoj podrumski demo u jeku rata objavila kao punokrvni album nije uopće zamarala. S njom nisu izgubili na sirovosti i energičnosti, već dobili na boljoj razumljivosti odaslanih poruka. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Igrana TV serija „Sablja“ redatelja Gorana Stankovića i Vladimira Tagića, ujedno najgledanija serija na teritoriju bivše Jugoslavije na HBO-ovom streaming servisu Max upravo se bavi društvenim i političkim posljedicama spomenutog 5. listopada koje su kulminirale atentatom na srpskog premijera Zorana Đinđića ispred zgrade Vlade Srbije 12. ožujka 2003. godine i potom izvanrednim stanjem i opsežnom akcijom uhićenja nazvanom „Sablja“ u kojoj su trebali biti kažnjeni svi urotnici i njihovi pomagači tj. mafijaški klanovi. Najveća vrijednost ove serije je upravo fokus na mučne posljedice razorenog društva zbog ratnog hira lidera nekad najveće republike bivše Jugoslavije – kaže Zoran Stajčić za Ravno do dna. Seriju su još recenzirali i Svetislav Basara, Zrinka Pavlić, Boris Rašeta…
Zoran Stajčić se u tekstu u kojem recenzira novi album beogradskog benda Consecration osvrnuo na to kako biseri s istoka kod nas ostanu neprimijećeni, iako su kvalitetni i itekako poznati u regiji iz koje dolaze. Dobar primjer je koncert Nikole Vranjkovića održan prije par dana u Tvornici kulture i koji je okupio 350 posjetitelja nakon „ohoho“ godina njegove karijere i koji, usporedbe radi, u Beogradu napuni svaki veći koncertni prostor. Njegova glazba je u sferi kvalitete kakvu sluša i želi čuti uživo poveći dio hrvatske publike koja je u dobrom dijelu slabo upoznata s Vranjkovićevim radom, jer njegova glazba je samo zemljopisno s istoka, dok je u svemu drugome ravna onom zapadu prema kojem se i ovdje stremi. Hoću reći, da je hrvatska publika zakinuta za kvalitetu i one kvalitetne, dok je s druge strane bombardirana onim imenima oko kojih je uvijek lako stvoriti neku ideološko-nacionalno-kulturološku zavrzlamu po onoj staroj, ali i dalje uspješnoj formuli „glazbenog istočnog grijeha“ i po sistemu: „Možda se htjeli neku kvalitetnu glazbu, ali ste dobili obilatu porciju pamfletističkog krindža o invaziji s istoka, pa ste odustali“.
Zagrebačka grupa Lika Kolorado došla je i do svog trećeg albuma za čiju objavu su zaslužni i fanovi koji su dali svoj doprinos kroz crowdfunding kamapanju. Kod ovog benda ključ rješenja je pjevač Filip Riđički, ali on je ujedno i dio problema zašto se ovaj bend nije brže probio, iako Zorana Stajčića i tu može demantirati pun auditorij u Vintage Industrialu kad je grupa prije par tjedana promovirala svoj novi album. Za Riđičkog je vokalna histerija dobra stvar, jer takve su i pjesme Like Kolorado. One u svom narativu zovu na iskaknje iz kože, a ne letargičnu ugodu. Sreća je da je okupio odlične instrumentaliste oko sebe koji mu nisu ostavili baš previše prostora za autokontraproduktivnost na ovom albumu, jer ipak je poanta glazbom prenijeti gradski spleen, a ne odašiljati poruku da se bend dobro zabavlja na probama. Ravno do dna
Psihomodo pop su nedavno proslavili 40. rođendan velikim koncertom u Areni Zagreb, ujedno najvećim solo koncertom u karijeri. Kakvi su bili dojmovi s pozornice u razgovoru za Vidu TV saznali su iz prve ruke – od Davora Gopca. Pričao je i o manje poznatim detaljima iz biografije grupe, poput turneje po nekadašnjem SSSR-u ili pak o suradnji sa Steveom Albinijem.
„Cutouts“ bi se mogao okarakterizirati kao najradioheadovski albuma grupe The Smile, skoro pa bi se moglo reći da iz njega progovara Yorkeova i Greenwoodova nostalgija za matičnim sastavom u hiatusu, ali opet ne može se iz slike izbaciti fantastičnog Toma Skinnera zbog kojeg se jedino može zaključiti da je The Smile postao toliko samostalno superioran da je u stanju dobrim dijelom okrznuti Radiohead, ali ostati prepoznatljivo svoj.
S ovim albumom „Smiješak“ je postao najviše ironičan dosad jer se jače angažira u društvenom segmentu i iscrtava obrise onog s čim se susrećemo u (medijskoj) stvarnosti, a to su psihopate na vlasti, ratna paranoja, te kapitalizam iz kojeg sve jače izbijaju razni radikalizmi pokretani golom pohlepom, a jedan od njih je poricanje klimatskih promjena zbog kojih se ili pržimo ili utapamo u poplavama. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Desetodnevni festival Ljeto na Zagrebačkom velesajmu koji je lani krenuo kao svojevrsni eksperiment na kojem je nastupilo čak 250 izvođača. Ove godine je pak spomenuti festival ušao u profesionalnije, time i bolje, gabarite u kojima tijekom jedne večeri nastupa oko 5-6 mladih izvođača dok je headliner neko jače domaće ime. Devetog dana LJNZV-a je ta hedlajnerska uloga pripali Zdenki Kovačiček i pratećem joj Green House Bandu koji broji 10 glazbenika među kojima su neki iz puhačke sekcije ujedno i članovi Jazz orkestra HRT-a. Nek’ mi se ne zamjeri, meni je to u tom trenutku izgledalo kao nešto što bih okarakterizirao riječima: „koncert Tine Turner u Mrduši donjoj“, što zbog ambijenta Zagrebačkog velesajma noću u kojem se osjećate nekako sami i izolirani iako ste u metropoli, što zbog šarolike i neprofilirane publike koja je došla na besplatni festivalski gig. No ta „Mrduša donja“ je sjajno reagirala, kao što je u produkcijskom smislu dizanja letvice kvalitete nastup Kovačiček s raskošnom pratnjom odlično došao kao dobra podloga kovanja novih planova Glazbene kuće na Velesajmu, kaže Zoran Stajčić za Ravno do dna
Za te koncerte Adele nije zauzela stadion, već je doslovce koncertni stadion kapaciteta za 80.000 posjetitelja po večeri bio izgrađen za nju. Dakle, u mjesec dana vidjelo ju je 800.000 ljudi u Münchenu i neformalno se priča da je pjevačica za to inkasirala milijardu eura. Ako se za nekog neće uzalud raditi najbolji zvuk na svijetu, to je svakako za pjevačicu kalibra Adele koja će doći i pokoriti pjevanjem i pjesmama bez cirkuskih točki i vojske plesačica i plesača. Govoriti o rezidencijama Adeline magnitude u smislu je li to budućnost glazbenih mega spektakala ne ovisi pretjerano o tehnologiji (koja uistinu postiže čudesne performanse), već ipak o ljudskom faktoru, a to je da moraju postojati istinske glazbene zvijezde koje su u stanju sve ispuniti sadržajem, a sadržaj u glazbi je bio i ostao isti – pjesme i izvedba, i tako će uvijek biti.
Ona se niti jednog trenutka ne napuhava egocentrično (a ima debelo razloga za to), već stalno odaje dojam obične žene koja se ne može sastaviti sa životom od problema. Čak je i zadigla crnu haljinu i pokazala za nema cipele već da u čarapama nabija kilometražu po ogromnoj bini, pisti i prstenu i još ih naziva „granny socks“ jer su u pitanju crne dokoljenke, baš onakve kakve bake najviše vole nositi. Ravno do dna
U mnogočemu je i dalje jaka dvojba je li AI tu da bi pomogao umjetnicima, ili da bi ih nadomjestio. Problem multipliciranja resursa tuđeg talenta nikad u povijesti svijeta nije bio toliko izražen kao s pojavom umjetne inteligencije. U svijetu u kojem je optimizacija troškova jedan od najvažnijih imperativa takvo pitanje je definitivno opravdano i to ne samo u kreativnim sferama, jer sudbinu krojenu po onoj staroj izreci da „revolucija jede vlastitu djecu“ prvi su iskusili upravo programeri, tj. IT sektor, da bi potom i medijska industrija najavila optimizaciju, tj. brojna otpuštanja radnika čija mjesta će preuzeti tehnologija umjetne inteligencije. Zoran Stajčić za Ravno do dna