Prejako… pic.twitter.com/15MhRguHxE
— Mathilda (@Catmom89381532) May 28, 2019
Slavoj Žižek, kojeg mnogi opisuju kao “najopasnijeg filozofa Zapada,” u razgovoru koji moderira Yanis Varoufakis, dijeli svoj fascinantan životni put i intelektualno nasljeđe. Od odrastanja u bivšoj Jugoslaviji i borbe za demokratizaciju Slovenije do svojih provokativnih stavova o umjetnoj inteligenciji, klimatskim promjenama i konceptu napretka, Žižek izaziva ustaljena razmišljanja. Ovaj događaj pruža priliku za dublje razumijevanje njegovih ideja i raspravu o ključnim pitanjima našeg vremena. Pretplatite se za ekskluzivne uvide iz njegove najnovije knjige Protiv napretka, kažu u opisu ovog videa.
Ugledni američki filozof znanosti Tim Maudlin je u intervjuu Indexu rekao da fizičari uglavnom odbijaju prihvatiti da su fizikalni eksperimenti za koje je 2022. dodijeljena Nobelova nagrada već pokazali da Einsteinova teorija relativnosti ima temeljenih kontradikcija te da je treba mijenjati. Činjenica da su fizičari u eksperimentima potvrdili kvantnu spregu, koju je Einstein nazvao “sablasnim djelovanjem na daljinu”, nagoviješta da brzina svjetlosti u vakuumu nije nužno granična brzina koju ništa ne može premašiti, što bi trebalo značiti da Einsteinova teorija relativnosti ne stoji. Doveo je u pitanje koncept prostor-vremena utemeljen na teoriji relativnosti, ustvrdio da fizika već desetljećima ne daje neke nove velike uvide te da ne uspijeva povezati kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti u smislenu zajedničku teoriju. Index
Za razliku od mnogih filozofa prije njega, on smatra da ljudski um ne može odgovoriti na pitanja kao što su postojanje Boga, duše ili početka svijeta. Čovjek to naprosto mora izdržati. Kant je vjerovao da je čovjek sposoban preuzeti odgovornost za sebe i za svijet, i u svojim djelima je pozvao ljude da se oslobode bilo kakvih uputstava za život (kao što su Božije zapovijesti). Smatrao je da čovjek treba živjeti vođen razumom i za to je formulirao osnovno pravilo: „Postupaj tako da maksima tvog djelovanja uvijek može važiti kao načelo opžeg zakonodavstva.” On je ovo nazvao „kategoričkim imperativom” ili „moralnim imperativom”. Danas bi se to možda moglo i ovako reći: Čini samo ono što je za dobro svih. DW
Tradicionalna shvaćanja vremena kao linearnog niza događaja su izazvana teorijama poput onih Alberta Einsteina. Njegova teorija relativnosti i ideja vremenske dilatacije otkrivaju da vrijeme nije apsolutno, već ovisi o kontekstu. Filozofski pogledi Henrija Bergsona i Friedricha Nietzschea dodatno potiču sumnje o prirodi vremena. Možda je vrijeme fluidno, subjektivno iskustvo uma, ili čak iluzija. Ovaj susret filozofije i fizike osvjetljava složenost našeg shvaćanja vremena, te nas potiče da ispitamo temelje našeg postojanja i svijeta oko nas. (Geek)
Najveći problem ljudi koji se koriste izrazom banalnost zla kako bi opisali određene situacije nije u tome što nisu u pravu kad to čine, već u tome što nisu čak ni u krivu. Ustvrditi da je neko zlo banalno svakako ne znači to da je neko zlodjelo svakodnevno i uobičajeno. Je li onda Zona interesa – koja je građena oko svakodnevice bračnog para Höss – film koji uprizoruje banalnost zla? Hedwig Höss – “kraljica Auschwitza” – predstavljena je kao osoba koja je upućena u to što se događa s one strane zida koji dijeli njezinu kuću iz snova od poprišta najgoreg zločina protiv čovječnosti. No zid je dovoljno visok. Još kad bi bršljan izrastao, da prekrije bodljikavu žicu, njezin bi život bio savršen. Hedwig se ne grize zbog zla od kojeg profitira premda zna uzroke profita koji omogućuje njeno blagostanje. Krikovi koji dopiru s one strane zida njoj se čine normalnima, kao što je buka automobila normalna, odnosno neprimjetna, nekome tko živi uz gradsku prometnicu. Bilo bi pogrešno reći da je Hedwig lik bez empatije. Kulturpunkt
Apokalipsa je medijski sveprisutna, a takav simptom vremena u kojem živimo Horvat će nazvati “hiperinflacijom apokalipse”. Navodi poput “apokaliptični uvjeti u Gazi” ili “hoće li UI izazvati apokalipsu” ukazuju na to da je apokaliptično diskursno usidreno u svakodnevnicu i pojavljuje se u različitim iteracijama, istovremeno i višestruko. Za razliku od tumačenja značenjski bližem kataklizmi koja donosi kraj svijeta (grč. kataklysmos), apokalipsa o kojoj on govori čuva izvorno značenje za koje je ona prizma promatranja, proces raz-otkrivenja. Takva je tradicija prevođenja pojma apokalipsa vidljiva i u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta, Otkrivenju. Otkrivenje ili raz-otkrivanje do kojega dolazi, za razliku od onoga koje poznaje kršćanstvo, ne završava dolaskom spasitelja, već je suočavanje s eshatološkom realnosti – izumiranjem. Osvrt na predavanje Srećka Horvata u riječkoj Filodrammatici donosi Kulturpunkt.
Svaka kultura jest pokušaj da se savlada ono životinjsko u ljudskom biću. Otuda je – kako primjećuje Jung – razmimoilaženje sa samim sobom svojstvo čovjeka kulture. Grci su nam predstavljeni kao olimpijski uravnotežen narod, ali dovoljno je pročitati Bahantkinje pa uvidjeti kako je ta čuvena ravnoteža lažna i površna. Ono što je vidljivo nije uvek najreprezentativnije; ili, bolje rečeno, gotovo nikada nije tako. Ono što neki čovjek – ili neka kultura – tvrdi, prije je izraz želje nego stvarnosti. Ako Dostojevski tvrdi da ne treba ubijati, radije pomislimo kako je Dostojevski zločinac koji se bori protiv svojih nagona. Ako Sokrat preporučuje da zaziremo od tijela, budimo uvjereni da je Sokrat senzualan čovek koji se očajnički bori protiv svojih želja: njegovo mišljenje o nadmoći razuma predstavlja naličje njegove skrivene ličnosti. Misli grčkog fizičara i književnika Ernesta Sabata donosi XXZ
Često se tvrdi kako je religija sposobna loše ljudi navesti da čine dobro. Međutim, poučeni suvremenim iskustvima, radije bismo se trebali držati mišljenja Stevea Weinberga, koji kaže da bi bez religije dobri ljudi jednostavno radili dobre stvari, a loši ljudi loše. Samo nešto ideološki isključivo poput religije može navesti dobre ljude da čine loše stvari. Dostojevski je upozoravao na opasnosti anarhičnog, bezbožnog moralnog nihilizma, pišući: “Kada Bog ne bi postojao, sve bi bilo dopušteno”. No, nije mogao biti više u krivu! Jer, lekcija koju svakodnevno učimo iz suvremenog terorizma nam jasno govori: “Ako Bog postoji, tek onda je onima koji vjeruju da djeluju u ime Boga baš sve dozvoljeno, pa i da se bombama raznese stotine nedužnih prolaznika”. Jer najvažniji cilj svake religijske ideologije je dobre ljude navesti da čine užasne stvari. Misli Slavoja Žižeka prenosi XXZ.
Još su u Antici razlikovali pojmove doxa i episteme, pri čemu se prvo odnosi na vlastiti stav dok drugo upućuje na znanje utemeljeno na logici i istini. Glasine pak izmiču objema razinama znanja: one ne traže temelj u empirijskim ili racionalnim dokazima, niti iza njih stoji određeni autor, a pritom im upravo manjak i objektivnog i subjektivnog temelja daje tajnoviti autoritet. One su nepouzdane, i same su na lošem glasu, no ipak se brzo šire, dugo ostaju u uhu, ponekad i puknu, a uvijek ostavljaju neizbrisivu mrlju. Glasine su toliko neutemeljene po svojoj biti da očito nisu način kako ljudi dolaze do istine, nego ispunjuju druge funkcije, recimo estetiziraju svakodnevni život ili naprosto omogućuju posredno izbacivanje frustracija. Promišljanja o zanimljivom filozofskom predavanju donosi Kulturpunkt.