Vučetić: Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo - Monitor.hr
Danas (07:00)

U potrazi za identitetom s kojim su neki, kad ga i nađu, u sukobu

Vučetić: Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo

Našem hrvatstvu nedostaje ljudskosti. Kada je već riječ o Hrvatskoj, prosječni građanin je, a sud donosim po temama zastupljenima u javnom prostoru, više opterećen borbom za hrvatstvo od borbe za ljudskost. Zbog toga posežemo za povijesnim događajima. U njima pokušavamo pronaći naše identitete ili, što je još gore, pokušavamo izbrisati našu prošlu identitetsku praksu. Zbog navedenog razloga hrvatski građani honoriraju identitetsko konvertitstvo.

Hrvatska je država konvertita i to je čini manje ljudskom državom. Ona je, od osamostaljenja do sada, organizirana kao komuna u koju se, za razliku od komuna u koje ulazi ovisnici o narkoticima s namjerom da se riješe te štetne navike, ulazi s namjerom pojačavanja konvertitske ovisnosti. Konvertitstvo je odraz plemenske zajednice koja se uvijek okuplja oko neke ljudske žrtve. Tako se i hrvatsko društvo okuplja oko konvertita, konvertiti su te ljudske žrtve koje, razvijajući sadašnji oportunizam, u sebi nose smrtne ostatke onoga što su nekada bili.

Naša nevolja je da smo devedesetih godina prošlog stoljeća, kada smo se, u političkom smislu, osamostaljivali kao država, ujedno formirali kao konvertitska komuna, pa sada u prošlosti tražimo taj kamen na kojem su, u metaforičkom smislu, uklesane zapovijedi ovog konvertitskog hrvatstva. Posebno je poražavajuće što se naši konvertiti pozivaju na kršćanstvo. Kršćanstvo nije politički program, a da kojim slučajem i jest, to bi bio program radikalne političke ljevice. Socijalni nauk Crkve se u daleko većoj mjeri podudara s politikama, da upotrijebim ovu zastarjelu ali zato kod nas još uvijek aktualnu podjelu, ljevice nego desnice. Marko Vučetić za Autograf.


Slične vijesti

Danas (08:00)

Čestitke i sretno!

Šajatović: Slavimo tisućiti Lider, spremamo se za sljedećih tisuću

Umjesto retrospektive, Miodrag Šajatović se za ovakvu jubilarku odlučio za pogled u budućnost: Umjetnu inteligenciju doživljavamo kao protivnika nas novinara – ljudskih bića. Ali ako je ne možemo eliminirati, treba je pretvoriti u saveznika. Kad se malo izvježba, neka AI piše jednostavnije forme. Izvještit će se i u pisanju članaka. Ali ono što, vjerujem, još dugo neće uspjeti, to je ljudsko uočavanje i prenošenje emocija. Vrijeme je za veliki povratak reportaža! ‘Potjerati‘ novinare na teren. Emocije su ključna riječ, jer nema biznisa bez strasti. Ni novinarstva. 

Jučer (20:00)

Vjerujem, cijenjena glavo, da si i učio pravo, i da svakom sudiš pošteno...

Đikić: Dečko koji izvršava

Uspostava političke kontrole nad istragom i dokaznim materijalom primarni je cilj Turudićevog diverzantskog prisvajanja slučaja Beroš, i to je više-manje obavljeno na zadovoljstvo Andreja Plenkovića, ali ni odbjegli Hrvoje Petrač zasad ne može biti nezadovoljan: za razliku od EPPO-a, USKOK (još uvijek) ne širi istragu i ne sumnjiči ga da je bio glava skupine koja je ilegalnim metodama uspijevala prodavati robotske sustave hrvatskim bolnicama po pljačkaškim cijenama. Vidjet ćemo koliko će trebati USKOK-u da prouči materijal koji je preuzeo od EPPO-a, ali jasno je da će sve trajati duže i da će biti manje vjerodostojno. Drugi cilj tiče se relativizacije i zamagljivanja korupcijskih i kriminalnih operacija u zdravstvu – i ne samo u zdravstvu – pod kapom HDZ-a.

Glavni državni odvjetnik dat će sve od sebe da narednih tjedana i mjeseci pronađe bilo kakav razlog ili kvazirazlog za potkrepljivanje HDZ-ove propagandne navade da svako otkriće tekućeg kriminala u vlastitim redovima neutralizira ili barem razblažuje upiranjem u kriminalne poslove političkih protivnika. Ivica Đikić za Novosti.

Jučer (15:00)

Franjo drugi

Markovina: Tuđmanov povratak na Pantovčak

Trebalo je proći punih četvrt stoljeća, jer upravo će se ovih dana napuniti dvadeset i pet godina od smrti Franje Tuđmana, da se i formalno zaključi proces retuđmanizacije Hrvatske, započet negdje oko 2013. godine. On će se formalno okončati nakon što, po okončanju drugog kruga predstojećih predsjedničkih izbora, Zoran Milanović očekivano osvoji drugi mandat za redom i produži svoj boravak na Pantovčaku sljedećih četiri godine. Milanović naprosto iskreno obožava Tuđmana i njegovu politiku, o tome je neskriveno govorio još dok je bio premijer na odlasku, na njegovu inicijativu zagrebački aerodrom je ponio Tuđmanovo ime, on je najagilniji promotor priče o bezgrešnosti Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, on je čovjek koji je odlikovao čitav niz suspektnih ratnih heroja i čovjek koji održava plamen revolucije iz devedesetih ništa manje živim, nego što to radi HDZ. Na kraju svega je Milanović, kako bi odagnao svake sumnje, uzeo za slogan nove kampanje Tuđmanov slogan iz 1997. godine, „Predsjednik za predsjednika“, fotografirajući se usput s Tuđmanovom facijalnom grimasom i za istim stolom, da ne bi bilo nikakve zabune oko poruke koju želi poslati. Dragan Markovina za Peščanik.

Nedjelja (22:00)

Scenarij kojeg se ni Mario Puzo ne bi sjetio

Jergović: Zašto Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti borca za pravdu

Zamislite tako da su se nekom pomiješali papiri, pa da John Cazale, umjesto glupkastog i nešarmantnog Freda Corleonea, kojeg je igrao u “Kumu”, najednom zaigra ulogu najvećeg borca protiv kriminala, koji ne samo da će određivati tko je osumnjičen a tko nije, i ne samo da će sastavljati scenarij igrokaza u igrokazu, nego će propisati i to u čijoj će nadležnosti biti slučaj: u nadležnosti kapetana Marka McCluskeyja, kojeg igra Sterling Hayden, ili u nadležnosti neke strašne rumunjske tužiteljice, možemo je zvati Laura Codruța Kövesi, koja je hladna kao led u lovu na one koji, kako to veli Tomo Pavić Zrikavac, “vole bombone“. Naprosto je neuvjerljivo da John Cazale u “Kumu” bude na strani pravde, tojest na strani onih koji kao živi kosturi, sive puti i praznih pogleda stoje po državnim hrvatskim čekaonicama. Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (14:00)

Pa ti putuj

Beck: Sretan je HDZ koji ima ovakav narod

Najbolja supruga na svijetu nije mogla doći k sebi jer je iz dućana donijela bocu ulja i paket krušnih mrvica za 3 eura, iako to još nedavno ne bi koštalo više od 15 kuna – dakle, poskupilo je duplo, pri čemu su prezli skuplji od kruha. Da se malo opusti, pozvao sam je da zajedno pogledamo jednu krasnu emisiju na televiziji, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.

Ima u Škotskoj neki luksuzni vlak, Royal Scotsman, nešto kao Orient Express, samo moderno. Putujete u bajnim salonima tom divnom zemljom travnatih brda, jezera i magle, a posluga dva sata dnevno čisti srebrninu, poji vas šampanjcem i organizira otmjene izlete. Pa to je baš za nas, pomislili smo i pogledali na Internet kako stoje s rezervacijama – mjesta ima, samo što za 4 dana puta treba pljunuti 11.000 eura po osobi. Pomnožiš s dva, dodaš još za avion do Glasgowa, i taman ti dođe 25.000 eura, koliko, kako čujem, kod nas ministri uzimaju mita. Pa taj novac stvarno ništa ne vrijedi! Izlažeš se neugodnosti da te s lisicama otprate u Remetinec, a za što? Za jedno malo bolje putovanje koje možeš proći i bez agencije, puno jeftinije, u vagonu drugog razreda, ako si sam kupiš kartu na kolodvoru. Cijeli tekst na Narodu.

Nedjelja (09:00)

Uz Muzej žrtava

Dežulović: Novi Sad ili nikad

Obrišimo stoga suze i pogledajmo oštra oka u onu svetlu budućnost, pa je jednostavno preskočimo, srušimo taj “spomenik kulture” i odmah podignimo lepi, luksuzni hotel. Jer šta? Ionako će predsednik države koliko prekosutra da optuži nekoga za petnaest mrtvih, ionako taj neko nikad zbog toga neće da odgovara, ionako će taj ruševni spomenik socijalističke kulture onda kao ruglo usred grada da stoji celih dvadeset pet godina, ionako će onda Vlada da mu ukine status kulturnog dobra, i ionako će naposletku 2049. godine Aleksandar Vučić – o da, Vučić, ko drugi? – celi kompleks za džabe da ustupi nekom svom prijatelju i kontroverznom biznismenu, da tamo onda sagradi stambeno-poslovni kompleks ili, još bolje, velelepni hotel sa dva džinovska tornja i pet zvezdica. Kako znam? Eh, kako znam. Duga priča. Mnogo duga priča. Boris Dežulović za Novosti predlaže da se na mjestu željezničkog kolodvora digne hotel s pet zvijezdica.

Subota (20:00)

'Što, tebi je normalno da časna sestra vodi bordel?'

Ivančić: Jasno kao san

Razgovor između FT-a i AP-a (kako ga zamišlja Viktor Ivančić, za Novosti):

  • FT: Slušaj me dobro, šmrkavče! Ponovit ću još jednom što sam te pitao, a ti se, umjesto što divljaš kao neki tinejdžer, potrudi da mi odgovoriš: Jesu li u moje vrijeme hapsili ministre? I ako nisu, zašto nisu?
  • AP: Zato što, kako se to danas lijepo kaže, institucije nisu radile svoj posao.
  • FT: Ne smeta meni što je taj Beroš uzeo mito – normalno da ga je uzeo, radi toga se i učlanio u HDZ – nego mi smeta što je uhapšen! Shvaćam da tu i tamo treba žrtvovati pijune zbog spašavanja partije, da s vremena na vrijeme moramo uhapsiti nekog kleptomana da sačuvamo vladajuću kleptokraciju… Ali baš da se hapse ministri?! Imaš li ti zrno soli u glavi?
  • AP: U redu, shvatio sam poruku. Samo sam ti htio reći da sam umoran od vođenja partije okorjelih lopova. Smoždila me sva ta gluma. Non-stop se za neki klinac opravdavam. A vidim i da nas ljudi sve podozrivije gledaju. Narod se pita znamo li mi išta drugo osim krasti.
  • FT: Mi smo hrvatskome narodu obećali državu, a ne pravdu, poštenje, jednakost i slične tričarije. Što sad kompliciraš život? Znači, zahvaljujući HDZ-u hrvatski narod je dobio državu, mada nije sigurno da ju je zaslužio, a zauzvrat HDZ od hrvatskog naroda ubire harač. Kako god okreneš, to je fer trgovina…
Petak (13:00)

Malo za eskalaciju treba

Jergović: Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj

Dva dana nakon pobjede Donalda Trumpa u Splitu je, u organizaciji neformalne mjesne mladeži, upriličena mjesna Kristallnacht. Kako strani radnici u tom gradu nemaju svoje dućane i izloge, mladež je bila primorana razbijati njih i njihove bicikle i mopede. Akcija je bila precizno organizirana i koordinirana, premda će je mediji umanjivati ili predstavljati kao izolirani huliganski ispad. I naravno da nikome neće na um pasti da je gvozdena splitska mladež inspiraciju našla u pobjedi Donalda Trumpa na američkim izborima. Trumpu i njegovim sumišljenicima nipošto neće biti mrsko da usred Europe postoji zemljica u kojoj organizirana bijela mladež prebija strane radnike, i da to čini s ambicijom transformiranja društva, i da u tome ima efektivnu podršku policije i države. Amerika će, unatoč Trumpu, ostati slobodna i (ograničeno) demokratska zemlja, ali bi se moglo dogoditi, i vrlo je vjerojatno da će se dogoditi, da se niz rubnih, civilizacijski beznačajnih zemljica s margina zapadnog svijeta pretvori u satrapijice iz Trumpovih negativnih projekcija. Miljenko Jergović za svoj blog.

Petak (08:00)

Korekcije na sebi? Ne! Korekcije na drugima? Obavezno!

Gore gospođe i njihovo graciozno s*anje: Starenje po pravilima interneta

Što vama prvo padne na pamet kad se priča o starenju koje je usput i graciozno? Vjerojatno pomislite na žene koje koriste botoks i one koje ga ne koriste, vjerojatno se u mislima nađe i koji mililitar fillera, a moguće je i da se sjetite Tihane Harapin-Zalepugin koja je nedavno na javnoj televiziji ponudila sugestiju da žene u određenim godinama ne bi trebale pokazivat ruke “koje nisu za pokazivanje.”

Kad god se priča o gracioznom starenju, usput se provlači i naizgled općeprihvaćeni konsenzus da ono podrazumijeva prihvaćanje bora i izbjegavanje intervencija koje ih smanjuju ili poništavaju, a zagovornici takvog starenja glasno osuđuju ljude koji se “ne znaju nosit” s godinama pa se podvrgavaju “nepotrebnim” tretmanima – jer se nisu naučili zaljubit u svoje nedostatke.

Nekad su u pravu – internet je prepun lica kojima je oduzeta bilo kakva naznaka prirodne mimike i onih koja izgledaju kao skladište plastike, iako bi i to trebao bit problem samo osobe koja to lice koristi – a nekad samo lažu da bi ostavili dojam kvalitetnijih ljudi koji “nisu kao drugi.” Andrea Andrassy za Miss 7

21.11. (18:00)

Veliki naš (dobro, njihov) Andrej

Vučetić o aferi s Berošem: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija

Plenković bi, da ima imalo razvijeno kritičko mišljenje, trebao strahovati od Turudićeve odluke da USKOK i DORH vode Berošev slučaj. Jasno je da Plenkovićevi ministri ništa ne rade samostalno. On ih je izabrao da njemu služe, da ugode njegovoj patološkoj potrebi da bude iznad drugih, a posebno iznad bliskih suradnika. Pogledajte samo Gordana Grlića Radmana, Olega Butkovića ili Šimu Erlića. Riječ je o karikaturama koje je lako izmijesiti, riječ je o ljudima koji poprime oblik prvog nadređenog, a onda preuzmu i njegove karakteristike. Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija. Plenković u vladi ne želi nikoga osim samoga sebe i sve suradnike birao po tom ključu – njihov zadatak je da Andreja Plenkovića podsjećaju da je odrastao u jakog i moćnog muškarca, odnosno da je izašao iz sjene oca i da on sad nudi svoju sjenu da u njoj žive svi oni koji bi mu trebali biti suradnici. Marko Vučetić zanimljivo analizira za Autograf.