Vučetić: Mit o Tuđmanu nam je oduzeo snagu slobodnih građana - Monitor.hr
26.05.2022. (10:00)

Utemeljitelj kojeg bez države ne bi bilo (a ne obratno)

Vučetić: Mit o Tuđmanu nam je oduzeo snagu slobodnih građana

Mit je također govor, ali, za razliku od povijesti, taj govor ne opisuje ono što se zbilo, nego ima namjeru sve događaje podrediti izmišljenom ili iracionalnom početku. Mit je proizvodnja događaja i zarobljavanje događajnosti. Kada razmišljam o ulozi Franje Tuđmana za stvaranje suvremene hrvatske države, razvidno je da je njegova uloga mitska. Tuđman je, u prvoj, ljudskoj fazi svog života bio Titov čovjek, uživao je sve privilegije borca za Jugoslaviju – od podarene mu vile, generalskog čina, direktorske pozicije partijskog znanstvenog instituta itd. Ukratko, čovjek Tuđman i kada je bio čovjek, nije bio samostalan, bio je čovjek sustava. U drugoj fazi ulazi u sukob sa sustavom, biva proganjan, prestaje biti čovjekom sustava i postaje herojem nacionalne ideje. Razlika između ljudske i herojske faze, sastoji se samo u tome što je, kao Titov čovjek, slobodom koju mu je sustav dao, potvrđivao taj sustav, dok je, kao heroj, slobodom koju mu je sustav oduzeo, opet potvrđivao taj sustav. On je, dakle, kao čovjek i kao heroj bio čovjek i heroj partijskog, jugoslavenskog sustava. Marko Vučetić za Autograf.


Slične vijesti

28.11. (07:00)

U potrazi za identitetom s kojim su neki, kad ga i nađu, u sukobu

Vučetić: Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo

Našem hrvatstvu nedostaje ljudskosti. Kada je već riječ o Hrvatskoj, prosječni građanin je, a sud donosim po temama zastupljenima u javnom prostoru, više opterećen borbom za hrvatstvo od borbe za ljudskost. Zbog toga posežemo za povijesnim događajima. U njima pokušavamo pronaći naše identitete ili, što je još gore, pokušavamo izbrisati našu prošlu identitetsku praksu. Zbog navedenog razloga hrvatski građani honoriraju identitetsko konvertitstvo.

Hrvatska je država konvertita i to je čini manje ljudskom državom. Ona je, od osamostaljenja do sada, organizirana kao komuna u koju se, za razliku od komuna u koje ulazi ovisnici o narkoticima s namjerom da se riješe te štetne navike, ulazi s namjerom pojačavanja konvertitske ovisnosti. Konvertitstvo je odraz plemenske zajednice koja se uvijek okuplja oko neke ljudske žrtve. Tako se i hrvatsko društvo okuplja oko konvertita, konvertiti su te ljudske žrtve koje, razvijajući sadašnji oportunizam, u sebi nose smrtne ostatke onoga što su nekada bili.

Naša nevolja je da smo devedesetih godina prošlog stoljeća, kada smo se, u političkom smislu, osamostaljivali kao država, ujedno formirali kao konvertitska komuna, pa sada u prošlosti tražimo taj kamen na kojem su, u metaforičkom smislu, uklesane zapovijedi ovog konvertitskog hrvatstva. Posebno je poražavajuće što se naši konvertiti pozivaju na kršćanstvo. Kršćanstvo nije politički program, a da kojim slučajem i jest, to bi bio program radikalne političke ljevice. Socijalni nauk Crkve se u daleko većoj mjeri podudara s politikama, da upotrijebim ovu zastarjelu ali zato kod nas još uvijek aktualnu podjelu, ljevice nego desnice. Marko Vučetić za Autograf.

21.11. (18:00)

Veliki naš (dobro, njihov) Andrej

Vučetić o aferi s Berošem: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija

Plenković bi, da ima imalo razvijeno kritičko mišljenje, trebao strahovati od Turudićeve odluke da USKOK i DORH vode Berošev slučaj. Jasno je da Plenkovićevi ministri ništa ne rade samostalno. On ih je izabrao da njemu služe, da ugode njegovoj patološkoj potrebi da bude iznad drugih, a posebno iznad bliskih suradnika. Pogledajte samo Gordana Grlića Radmana, Olega Butkovića ili Šimu Erlića. Riječ je o karikaturama koje je lako izmijesiti, riječ je o ljudima koji poprime oblik prvog nadređenog, a onda preuzmu i njegove karakteristike. Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija. Plenković u vladi ne želi nikoga osim samoga sebe i sve suradnike birao po tom ključu – njihov zadatak je da Andreja Plenkovića podsjećaju da je odrastao u jakog i moćnog muškarca, odnosno da je izašao iz sjene oca i da on sad nudi svoju sjenu da u njoj žive svi oni koji bi mu trebali biti suradnici. Marko Vučetić zanimljivo analizira za Autograf.

14.11. (23:00)

'Politika nije teološka, a još je manje meditativno-molitvena aktivnost'

Vučetić: Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga

Politika uređuje javni život, javnom životu pripada i kulturni život, vjera može biti, i poželjno bi bilo da bude, dijelom kulturnog života, a taj život je određen javnim politikama, ali ne može i ne smije postati politikom koja definira sav javni život. U pravom slučaju se radi o vjeri, a u drugom o vjerskom i političkom nasilju. Ovo treba neprestano ponavljati, sve dok se ne prekine s raširenom praksom zloupotrebe vjere u političke svrhe. Vjernici su ti koji bi se, zbog same naravi vjere, trebali suprotstavljati pokušajima politiziranja vjerskih sadržaja i vrijednosti. Ako negdje bog ne prebiva, ne prebiva u političkim institucijama. Bog u tim institucijama može biti samo skvoter. Marko Vučetić za Autograf

08.11. (19:00)

Ako nekome treba podsjetnik

Vučetić: Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu

Povijesno razdoblje koje okorjelim režimlijama osobito smeta upravo je ono u kojem smo, po kriterijima svjetske povijesti, sudjelovali u nečem velikom – u pobjedi nad nacističkim i fašističkim politikama. Nekada su i oni, doduše zbog pogrešnih, duboko režimskih razloga, ovu pobjedu slavili, sada tu pobjedu antagoniziraju. Treba ih razumjeti, iako ih ne treba u tome podržavati. Najveći povijesni događaj, najveći uspjeh hrvatskog naroda sudjelovanje je u antifašističkom pokretu, tada smo ustali protiv globalnog zla i to zlo smo pobijedili. U tom pobjedničkom antifašističkom pokretu sudjelovao je, kao partizanski časnik, i Franjo Tuđman.

Ostaje činjenica da je on dosljedni, pasionirani zagovornik hrvatskog antifašizma, da je bio hrvatski predsjednik, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu te da se Domovinski rat, a i u tome se slažemo Tuđman i ja, ne može koristiti kako bi se negirao značaj antifašizma. Hrvatska je bitno antifašistička država, ona je nezamisliva bez antifašizma. Marko Vučetić za Autograf

25.10. (11:00)

Bezimenost nedostojna imena

Vučetić: Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko

U listopadu 2005. god. jedan čovjek osuđen je, doduše uvjetno, na osam mjeseci zatvora zbog toga što je 1999. god. sudjelovao u tučnjavi. Potukao se s policajcima koji su došli u ugostiteljski objekt s namjerom da tamo ponovno uspostave narušeni javni red i mir koji je ovaj bezimeni, uz sufliranje osoba sličnih afiniteta prema javnom redu i miru, obilato kršio.

U tučnjavi je bezimeni, osim fizičke sile, posegnuo i za arsenalom verbalnog nasilja nad policajcima. Da skratim priču, sada je taj bezimeni nasilnik ministar obrane. Ono je, istina, počinjeno, on je zbog toga kažnjen, kaznu je odslužio i sada ga se smatra nekažnjavanom osobom. Nasilnik je naknadnom pravnom akrobacijom skriven, ali je i dalje živ, njegova je narav ostala ista, samo je promijenio metode ostvarivanja nasilničkih namjera. Štoviše, ovo nasilje je daleko opasnije od onog desubjektiviziranog. Ovo nasilje se događa u ministarstvu, ono se događalo u birtiji. Desubjektivizirano nasije je evoluiralo. Marko Vučetić za Autograf.

28.09. (00:00)

Sindikalna borba za povlastice: Revolucija u oporbi od 83,45%

Vučetić: 83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara

U tekstu Marka Vučetića za Autograf se kritizira situacija u hrvatskoj politici, s posebnim osvrtom na porast plaća saborskih zastupnika za 83,45%. Vučetić povezuje ovu povišicu s pasivnošću opozicije, koja, umjesto da se aktivno bori protiv korupcije i vladavine Andreja Plenkovića, pristaje na materijalne beneficije koje im donosi taj sustav. Posebno se ističe opasnost klerikalnih inicijativa usmjerenih na uskraćivanje prava zastupnicima nacionalnih manjina, ali se i opozicija opisuje kao nesposobna i korumpirana. Povećanje plaća postaje simbol potkupljivanja opozicije, koja umjesto otpora postaje sudionik u Plenkovićevom sustavu moći.

12.09. (21:00)

Kultura i umjetnost su mu, s razine komunalnog hrvatstva, u funkciji provokacije

Vučetić: Bulj Srbima nudi komunalno srpstvo. On je Hrvat jela i pića

Uloga i značaj stranke Most može se opisati u sljedećim terminima: beskorisnost, uzaludnost, nestrukturiranost i suvišnost. Most, onaj koji se 2015. god. pojavio na nacionalnoj razini, nije bio zamišljen kao stranka, već kao platforma koja okuplja nezavisne liste i nezavisne pojedince. Ta platforma nema nikakve veze s ovom sadašnjom strankom preživjelih desnih ostataka. Oni su u stanju napraviti bilo što samo da i dalje primaju saborsku plaću, da uživaju u ostalim, vrlo izdašnim materijalnim privilegijama i da sebe doživljavaju bitnima, a bitnost im dolazi iz prisutnosti u medijima. Miro Bulj kaže da nema ništa protiv Srba, više puta je napomenuo da je Srbima doveo asfalt ispred kuća, da bi im dao piti i jesti itd. Bulj je, nesumnjivo, osjetljiv na bazične ljudske potrebe, ali ne shvaća da Srbi nisu Srbi po sendviču i vodi, Srbi nisu Srbi po asfaltu i dodijeljenom stanu. Srbi su Srbi po jeziku i pismu, po kulturi i običajima, a neki su i po pravoslavlju.

Ne vjerujem da tu ima zloće, ta Buljevo hrvatstvo je hrvatstvo jela i pića, to je hrvatstvo dodijeljenog stana i asfalta. To nije hrvatstvo jezika, pisma, kulture i filozofije, to čak nije ni hrvatstvo kršćanstva bez greške. Bulj naprosto želi da Srbi budu Srbi po onome po čemu je i on Hrvat. Njegovo hrvatstvo se kreće u granicama jela i pića, a vrhunac doživljava u komunalnoj infrastrukturi. Marko Vučetić za Autograf

22.08. (18:00)

Odjeci razgovora

Vučetić: Kutleša je neprijateljski usmjeren prema sekularnosti

Crkva nije demokratska, nije ni pluralna, a ne možemo reći da je krasi i neka dijaloška kultura. Ona je kruta, hijerarhijski ustrojena, da ne okolišam, preživjela feudalna struktura koja komunicira dekretima, naredbama i zabranama. Kada se Katolička Crkva poziva na demokraciju, to čini s predumišljajem. Nju demokracija zanima isključivo kao sredstvo ostvarivanja nekih crkvenih, a to znači nedemokratskih ciljeva. Sekularno društvo shvaća pozitivnu uloge religije, ali je itekako svjesno toga da religijske strukture sekularnost ne gledaju prijateljskim očima. Dražen Kutleša se zasigurno ne bori za demokraciju, on se ne bori ni za hrvatsku državu kao demokratsku, suverenu, ponosnu, sekularnu državu. On demokraciju iskorištava kako bi povećao područje crkvenog utjecaja, a tamo gdje Crkva ima utjecaj, tamo zasigurno nema demokracije. Marko Vučetić za Autograf.

15.08. (15:00)

Neki se odgovori nameću sami od sebe

Vučetić: Što je gore, pedofilija ili otvaranje Olimpijskih igara?

Halabuka koja se digla oko otvaranja Olimpijskih igara, pokazatelj je, po mome sudu, nepoznavanja što kršćanstvo jest, a ono je, prije svega, religija ljubavi i oprosta, a ne gnjeva i povrijeđenosti. Kršćanstvo nije ugroženo kada netko napada ili ironizira kršćanski nauk, skup vjerskih istina ili manifestaciju u kulturi, jer ništa od toga ne iscrpljuje smisao kršćanstva. Taj smisao se ostvaruje izvan i iznad kršćanstva. On, uostalom, dokida kršćanstvo kao vremenitu stvarnost. Tko je to bio ugrožen zbog svečanosti otvaranja Olimpijskih igara? Nitko. Tko je bio ugrožen od Pavelićevog režima kojega je tako zdušno pozdravio Alojzije Stepinac? Mnogi. Nekima od njih je pomagao i sam Stepinac da sačuvaju živu glavu, i to je njegova pozitivna uloga, ali ga to nije spriječilo da tzv. NDH i dalje promatra kao izraz plemenite želje hrvatskog naroda da živi u vlastitoj državi. Marko Vučetić za Autograf.

02.08. (10:00)

Kad vidiš njihove plaće, dođe da ti se plače

Vučetić: Oni koji vjeruju u dobro osuđuju povišicu koju si je Plenković dao

Političari imaju odgovornost prema javnom i općem dobru, a to dobro se ne mjeri visinom plaća političara, nego, ako je već riječ o mjesečnim primanjima, visinom plaća i mirovina onih koji su te političare birali. To dobro se, nadalje, mjeri mjerom institucionalno posredovane pravde i koječim drugim. Visina plaća i mirovina nam ne treba kako bismo pohitali prema koritu, nego da ne osjetimo nepodnošljivu i omalovažavajuću nemoć pred djecom kojoj ne možemo financirati njihove razvojne potrebe ili, ako je riječ o umirovljenicima, da ne budu osramoćeni time što im djeca moraju financirati njihov puki, minimalni opstanak na životu. Marko Vučetić za Autograf.