I, doista, riječ je o već trećem filmu koji se bavi slavnim australskim kantautorom u manje od deset godina, ali činjenica je da je taj niz dokumentaraca postao gotovo jednako bitnim kao i Caveova diskografija u tom razdoblju, prvenstveno zato što je riječ o redom sjajnim uradcima, a onda i zato što na neki način otkrivaju i naličje glazbe i života njezinog autora podižući cjelokupni doživljaj na dodatnu razinu. Između izvedbi pjesama Dominik donosi niz sjajnih vinjeta u kojima predstavlja različite aspekte trenutne osobe Nicka Cavea. Ovaj se u uvodnoj sekvenci šali kako se za vrijeme pandemije prekvalificirao u keramičara budući da se od glazbe nije moglo živjeti, da bi nam zatim predstavio svoju seriju porculanskih figura koje predstavljaju životni put vraga. Fascinantno je kako se Cave i kroz medij keramike prikazuje kao vanserijski storyteller s cijelim narativom izmaštanim o životu i smrti nečastivog; njegovom usponu, žaljenju, samoći, smrti i oprostu. Ravno do dna