U Japanu bilježe rekordan broj zahtjeva za odštetama zbog smrti od previše rada, fenomena zvanog karoši, koji sve više zahvaća mlade zaposlenike oba spola.
Potražnja za radnom snagom najviša je od 1991. godine, što bi premijeru Shinzu Abeu trebalo pomoći da uključi što više ljudi na tržište rada i time neutralizira posljedice starenja stanovništva. No, zbog labave primjene zakona o radu neke tvrtke previše iskorištavaju svoje zaposlenike, što nekad završi tragičnim posljedicama.
U protekloj je fiskalnoj godini dosegnut rekordan broj zahtjeva za odštetom zbog fenomena karoši, njih 1456, objavilo je japansko ministarstvo rada, najčešće unutar sektora u kojima kronično fali radnika, poput zdravstva, javnih službi, špedicije i građevine.
Glavni tajnik nacionalnog vijeća za žrtve karošija Hiroshi Kawahito smatra kako je stvarna brojka vjerojatno deset puta veća, ali vlasti nerado priznaju te incidente. “Vlada je organizirala mnoge simpozije i tiskala postere o ovoj temi, no to je samo propaganda”, rekao je Kawahito, dodajući kako je jedino rješenje manji broj radnih sati, a tu vlada ne čini dovoljno.
Kawahito se kao odvjetnik bavi karošijem od 1980. godine i tvrdi kako su prije u 95 posto tih slučajeva bili sredovječni muškarci u uredskim poslovima, no kako danas 20 posto otpada na žene.
U Japanu ne postoji zakonsko ograničenje broja radnih sati, a mistarstvo rada prepoznaje dvije vrste karošija – smrti kao posljedice kardiovaskularnih bolesti povezanih s pretjeranim radom, te samoubojstava zbog poslovnog stresa.
Tako će se smrt od krvnožilnih bolesti smatrati karošijem ako je zaposlenik radio preko 100 prekovremenih sati u prethodnom mjesecu ili 80 prekovremenih sati u dva ili više mjeseca zaredom u zadnjih šest mjeseci.
Samoubojstvo će se klasificirati kao karoši ako je zaposlenik radio više od 160 prekovremenih radnih sati u jednom mjesecu ili više od 100 sati tri mjeseca zaredom.
Samoubojstva uzrokovana poslom porasla su 45 posto među mladima do 29 godina, te oko 39 posto među ženama, pokazale su statistike ministarstva rada.
Problem se pogoršava podjelom japanske radne snage na dvije odvojene kategorije – stalno zaposlene, te one s ugovorima na određeno vrijeme, što su najčešće žene i mladi. U 2015. godini ovih potonjih bilo je 38 posto (od kojih je 68 posto žena), što je rast od 1990. kad ih je bilo 20 posto.
Odvjetnici i aktivisti upozoravaju kako poslodavci namame pa prevare radnike, oglašavajući posao s punim radnim vremenom i razumnim brojem radnih sati, da bi kasnije kandidatima ponudili ugovor s dužom satnicom, često s neplaćenim noćnim smjenama i vikendima.
Mladi zaposlenici na to često pristaju na to zbog nedostatka iskustva, dok žene to čine jer se pokušavaju vratiti na tržište rada nakon trudnoće, pa misle da će teško dobiti priliku negdje drugdje, smatraju aktivisti.
Emiko Teranishi, predsjednica grupe za podršku “Obitelji s karošijem”, kaže kako dobiva mnogo pritužbi na taktike zapošljavanja, poput tvrtki koje novim zaposlenicima govore kako njihova plaća uključuje 80 prekovremenih sati, pa će morati vratiti novac poslodavcu ako će raditi manje.
“U takvom sustavu neki ljudi ne zarade ni minimalac”, rekla je Teranishi, čiji je suprug izvršio samoubojstvo nakon prekovremenog rada.
Takve zloupotrebe u zadnjih deset godina postale su toliko česte da su mediji neke tvrtke stavili na crne liste.
Sveučilišni profesor Hirozaku Ouchi prošle je godine pisao o takvim tvrtkama, nakon što je shvatio da su neki njegovi studenti zlostavljani na svojim privremenim radnim mjestima. Dodaje kako ministarstvu rada nedostaje ljudi koji bi istraživali pritužbe.
Neimenovani inspektor rada priznaje da njegovom odjelu nedostaje ljudi, ali da vlada svake godine čini korake kako bi dovela nove. Odbio je dati svoje ime zbog toga što mu nije dozvoljeno govoriti za medije.
Broj radno aktivne populacije u Japanau u padu je od sredine devedesetih godina, što bi inače trebalo dovesti do toga da tvrtke poboljšavaju radne uvjete kako bi privukle radnike, no Ouchi kaže kako se to ne događa zbog toga što im je dopušteno izbjegavati pravila.
“To je način da tvrtke zadrže niski trošak rada, ali je i put prema smrti od previše rada”, zaključuje Ouchi.
