Novi Zagreb mog djetinjstva bio je optimistično mjesto: poput Janusa imao je dva lica, ono jedno kojeg sam tek kasnije spoznao, i ono drugo, oku djeteta jasno vidljivo. Oko djeteta vidjelo je parkove, ulice, mjesta za igru; svaka ulica bila je izvrsno mjesto za vožnju biciklom, iza svake zgrade bilo je zgodno mjesto za nogomet. Moj Sopot bio je zelen i misteriozan, labirint stvoren za dječje avanture.

Tek kasnije, kad sam već polako prestajao biti dječak, i nakon što sam upoznao neke druge gradove koji žive drugačijim životom, počeo sam primjećivati ono drugo lice: praktičnu, ali sivu gradnju u službi funkcionalnosti prije nego estetike, sivilo naselja zamišljenog kao spavaonice, projektiranog tako da razvodi stanovništvo prema obližnjim naseljima i njihovim sadržajima. Valjda je to onda bilo tako planirano, evo Sopotu školski centar, a druga naselja će dobiti svoj dio nečega: knjižnica ovdje, dom zdravlja ondje.

Nisam se zbog toga osjećao zakinuto, dapače: šetnja do knjižnice u Zapruđu i nazad, s par knjiga pod rukom, jedno je od mojih dražih sjećanja. Pedijatar u Sigetu, malo manje.

No, zašto ja kao dijete nisam primjećivao ono što primjećujem sad? Zato što mi zapravo nije niti bilo važno: obavijen zelenilom naselja Novog Zagreba, ovo drugo, sivo, nisam niti primjećivao. I zbilja, posjetite li Zagreb s južne strane Save, promotrite količinu zelenila i slobodnog prostora, pa sliku usporedite s centrom grada, gdje su zelene površine više iznimka nego pravilo, često skrivene unutar u sebe povučenih blokova zgrada.

Zelenilo Novog Zagreba na otvorenom je, ponuđeno je na uživanje svima, a kvartovi gotovo redovito imaju veliki zeleni park. U velikom parku biološka raznolikost: razne vrste ptica i životinja, razne vrste susjeda i njihovog podmlatka. Nasuprot ksenofobičnim zelenim površinama središta grada, ove površine zovu na druženje, nogomet, bicikle, šah i boćanje.

Nedavno su počeli rušiti stabla na sjeverozapadnom kraju Sopota, na livadi koja je taman do velikog križanja i preko puta Avenue Malla. I uslijedi tako komentar na Facebook grupi: “gle, kako nam ruše sjećanja”.

Pomalo je to tužno, ali i neizbježno: grad je svojevrsno živo biće, on raste i razvija se zajedno sa svojim stanarima: grad je simbioza arhitekture i života. Mislim da ne pretjerujem u toj definiciji, svrha grada je da služi ljudima koji u njemu žive, a da bi to obavljao nužno se mora i mijenjati, razvijati se, rasti.

Nažalost, i ovdje Janus ima dva lica. Jedno je benevolentno, želi služiti građanima i učiniti im život boljim, pa čak i pod cijenu rušenja stabala koja su desetljećima tamo rasla, pa makar nekim ljudima odrezali, prepilili i u drvnu građu prodali dječje snove i sjećanja. To je ipak mala žrtva napretka.

Drugo lice je bešćutno, i ono livadu promatra kao kvadraturu izgradive površine, kalkulira cijenu kvadrata i mogući profit, a stabla i sjećanja samo su dosadne smetnje napretku koji mora uništiti staro da bi načinio novo, jer samo novo daje žuđenu zaradu.

Balansiranje između ova dva lica delikatan je posao i rijetki ga znaju izvesti kako treba. Mi, mi ga ne znamo izvesti, niti nas zapravo zanima bilo kakav balans. Naš Janus ima samo jedno lice, ono koje pogledom proždire zelene površine dok slini za profitom. Gradi! Gradi! Više! Dublje! Brže!

Posljedica toga je devastacija grada: od naoko bezazlenih intervencija poput pupanja fontana, pa sve do drskih i nekažnjenih intervencija u samo kulturno tkivo grada, naš Janus provodi viziju ekstraprofita i bez puno snebivanja proždire životnu srž grada kojem bi trebao služiti.

Jer, realno govoreći, tko želi živjeti u preizgrađenom, prenapučenom i zagušljivom kvartu gdje žive čovjek na čovjeku, a priroda se vidi tek s prozora par najviših katova, okrenutih prema sjeveru?

Centar grada već je izgrađen, građevine zaštićene, pa prolazi tek poneka divljačka intervencija u jezgri, nedovoljna i puno manja od Janusova apetita.

No, zato je tu Novi Zagreb, neobično zelen, neobično neizgrađen, neobično širokih ulica i, što je valjda najgore, s neobično mnogo slobodnih površina na raspolaganju stanovnicima.

Ako cijenite slobodan prostor onda i znate da je onovremeno “prokletstvo” Novog Zagreba kao spavaonice radničke klase postalo njegova glavna prednost: još uvijek ne bivajući pretrpan komercijalnim sadržajima, nudi odmor od gradske vreve, sigurno mjesto za dječju igru i opuštene šetnje.

I baš to uništit će Janus: ukrast će kvartovima, jednom po jednom, raspoložive zelene površine i pretvoriti ih u beton i građevine. Prva je žrtva već pala: Središće se polako ali sigurno betonizira, i trenutno je možda najizgrađeniji kvart u Novom Zagrebu (ne računajući divlju i divlje urbaniziranu Kajzericu). Pogledajte na kartu, usporedite kako je to izgledalo prije deset godina i kako izgleda danas – otkrit ćete kako je četvrtina nekadašnje zelene površine oteta i komercijalizirana.

Nije to ništa novo, svojedobno su stanari Dugava, funkcionalno možda najbolje riješenog naselja (i primjera kako je moguće napraviti naselje koje služi stanovnicima, a ne oni njemu) vodili kratkotrajnu i uspješnu bitku protiv komercijalizacije svog središnjeg parka, mjesta gdje bi Janus, samo da je mogao, uredno sagradio košnicu za desetak tisuća novih stanara. Godinama kasnije, Siget se branio… od Turaka.

Ako su park obranili jednom, to ne znači da su ga obranili zauvijek: svojedobno je uspješno branjeno i baseball igralište, baš ono mjesto na kojem danas niče američka škola – a igralište šaptom pade.

Interes je uvijek postojao, a Središće je samo potencijalno najprofitabilnije naselje zbog svog položaja i blizine Bundeka, ironično upravo zelenog sadržaja koji nekretninama značajno podiže vrijednost. Već jako dugo priča se kako bi i hipodrom trebalo negdje iseliti, jer da mjesto nije pogodno. Letimičan pogled na satelitsku snimku, uz pomisao koliko kvadrat tog premium zemljišta može dati profita od gusto naseljenih stambenih kvadrata novih desetak ili petnaest tisuća stanovnika sugerira da faktor ipak nije miris iz štala.

Jesam li možda ksenofobičan ili jednostavno zadrto konzervativan, pa mi smeta što bi tamo došli neki novi ljudi, mahom mladi i perspektivni manageri, marketinški stručnjaci i vlasnici IT startupa koji samo što nisu postali novi Apple?

Nije upitno trebaju li se naselja razvijati i evolvirati, no to treba biti u funkciji stanovnika koji su već tamo, a ne potencijalnih budućih stanovnika kojih može biti ali i ne mora(*).

Janus, naime, ne brine za infrastrukturu. Što je pod zemljom njega pretjerano ne zanima, jer cilj je izgraditi, prodati i zatim graditi dalje. Hoće li biti dovoljno vode u cijevima, hoće li zimi raditi centralno grijanje, hoće li dolaziti do ispada energetske mreže – to Janusa ne zanima. Održivost, ugodnost života, sve su to beznačajne stvari; Janus angažira arhitekte destrolucije koji će fokusirano odraditi svoju sitnu česticu i za posao pokupiti novac, ne mareći za one finije aspekte svog arhitektonskog školovanja: za njih, uostalom, nisu niti plaćeni.

A da stvar nije bajna u Novom Zagrebu vidimo već i sad: najočitiji primjer je prometni kolaps koji se događa u špicama, kad je Dubrovačka avenija zakrčena gotovo od Zapruđa pa sve do rotora, maltene cijelom svojom dužinom. A nije tanka ta arterija: tri trake sa svake strane.

Dodajte novih desetak, dvadeset tisuća stanovnika, pa tako i desetak tisuća novih automobila koji nužno moraju proći baš tim pravcem i dobili ste pravi prometni ugrušak. Rotor, glavno mjesto začepljenja, ima kapacitet od pedeset tisuća vozila dnevno. Većina vozila koja tuda prolaze idu u ili iz Novog Zagreba. Bez ozbiljne i skupe rekonstrukcije, svaka nova prekosavska građevina osjetit će se kroz produženje svakodnevnog prometnog kolapsa.

Povećanje broja stanovnika nužno mora pratiti povećanje infrastrukture, a to se jednostavno neće dogoditi. Izgradimo dovoljno novih zgrada i stvari će početi kolabirati, a troškovi infrastrukture narasti, time i računi građana.

Promet ćemo teško poboljšati… iako, mrzovoljni Janus i za to ima rješenje: moguće je sa svake strane Dubrovačke otkinuti po još jednu traku (nauštrb beskorisnog zelenog pojasa između kolnika i pločnika), ili čak dvije, ako se riješimo pješačkog dijela: tko, uostalom, danas želi pješačiti?

Starosjedioci će u ovom grabežu proći najlošije – no to i nije začudno, jer Janusu nisu bitni: već imaju stanove koje su kupili i neće od njega kupiti novi stan, dakle jednako su vrijedni kao i to nesretno drveće koje samo potkopava asfalt i čini štetu. Nove zgrade po zakonu moraju imati osigurana parkirna mjesta. Prije to nije bio slučaj, niti je trebalo: u Novom Zagrebu se do prije desetak godina uvijek i svugdje moglo naći neko mjesto za parkiranje.

No, zakrčenjem ulica i parkirnih mjesta dogodit će se grabež jednog od ostataka društvenog vlasništva, pa će cijeli Novi Zagreb postati parkirna zona. Stanare u novogradnjama to vjerojatno neće jako brinuti jer će većina imati kupljene garaže ili privatna parkirna mjesta: harač će plaćati uglavnom starosjedioci. Oni tihi susjedi što gledaju svog posla i ne bi se šteli mešati.

Što učiniti, kako se obraniti?

Obzirom da je iz komentara na društvenim mrežama očito da starosjediocima nije svejedno i da se trude sačuvati ljudskost svojih naselja, neki aktivno a većina pasivnim odobravanjem, potencijala za otpor svakako ima. Dvije su stvari ključne: organiziranje i koordiniranje svih kvartova Novog Zagreba (ako danas padne stablo u Sopotu, već sutra će pasti i u Sloboštini), te aktiviranje zelenih površina.

Pasivnošću Janus sigurno neće biti zaustavljen, i polako će proždirati dio po dio naselja, onako kako već stanje na tržištu bude diktiralno najveći profit. U trenutku dok ovo čitate, upravo žvače Središće i možda će ga cijelog sažvakati, ne obazirući se na proteste domorodaca. I to će tako biti sve do trenutka kad lokalni domorodac kaže: “Mi predstavljamo glasove 100.000 birača iz cijelog Novog Zagreba”. To je sila koja može Janusa držati pod kontrolom, ali zahtijeva građansku svijest i ozbiljnu količinu dobre organizacije.

Zelene površine koje nisu u funkciji trebale bi se nekoj funkciji privesti: stvar je mašte i volontiranja stanovnika naselja da zelenu površinu oplemene i pretvore u ad-hoc park, šetnicu, dječje igralište ili sportski teren… nešto, samo ne zapuštenu livadu. Time bi ne samo pokazali da im je stalo do kvalitete života u naselju i do zelenila, već bi stekli i važnu svijest o tome da su te zelene površine zapravo njihove, to su površine stanara naselja i oni imaju i pravo i obavezu dati im svrhu i aktivno ih koristiti. Uloženi trud i inicijativa posve sigurno će biti nimalo laka prepreka betonizaciji zelenih površina.

No, najvažnije: grad će doći u poziciju da mora sa stanovnicima naselja razgovarati o tome što će se i kako u njihovom naselju graditi. Budimo realni, Novi Zagreb će se mijenjati, izgrađivati i prilagođavati novim vremenima. I ljudima i njihovim željama i potrebama, a bilo bi idealno da ti ljudi budu stanari tih naselja, ne građevinski poduzetnici.

Da bi se to dogodilo, stanovnici moraju osvijestiti svoje mjesto i svoju ulogu u životu naselja, postati aktivni participanti u svemu što se s naseljem događa i, na kraju krajeva, samima sebi i drugim susjedima urediti, uljepšati i održavati naselje; kao što već dobro znamo (ali lijeni smo da to promijenimo), nitko osim ljudi koji tamo žive neće brinuti o kvaliteti života. Za promjene, potrebno je mrdnuti guzicom. Online platforme služe samo umirivanju vlastite savjesti, akcija i promjena moguće su isključivo osobnim angažmanom u fizičkom svijetu.

Dobra stvar je da svaka akcija traži određenu, konačnu količinu uložene energije: to može biti puno uložene energije nekolicine volontera ponaosob, ili posve malo uložene energije svakog iz velikog broja ljudi okupljenih oko zajedničkog cilja.

Odgovara li vam da vas Janus sažvače, tja… i to je u redu. Samo nemojte kukati kad se promjena dogodi: tad je kasno. Ostanite zavaljeni u udobnu fotelju.

(*) Zanimljiva pretpostavka: obzirom da sve više ljudi iseljava iz Hrvatske, ali neki sele i u Zagreb koji polako postaje jedan od svega par živućih centara u državi, nije nemoguće zamisliti trenutak u kojem više od polovice preostalog produktivnog stanovništva živi u Zagrebu; kad se to dogodi, naslovnice novina više neće glasiti “Premijer primio gradonačelnika na konzultacije”, već “Gradonačelnik primio Premijera na konzultacije”.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.