Još nisam navršio osam kada sam 1974. gledao tu Pjesmu Eurovizije na kojoj će pobijediti ABBA. Ali nije meni bila važna ABBA, nego sam slušao Korni grupu i zagledao svoju majku, rođenu 10. svibnja te 1942. Kornelijevi stihovi “činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ i neki vojnik tuđ, i strah” tukli su mi u grudima, kao odistinski velika poezija. Kao i ovi, koje primjećujem tek kao odrastao čovjek: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom”. Kakav, bolan, “Waterloo”, kakvi crni Napoleoni: moja mati sjedi pred crnobijelim EI Niš televizorom i sluša kako netko opjevava njezino rođenje i rat! A ja gledam i, mnogo bolje nego na satu lektire i materinjeg jezika, shvaćam što je poezija i čemu književnost zapravo služi. Eto, samo sam htio reći da umro Kornelije Kovač, pa da se to negdje u nama zabilježi. Miljenko Jergović