“‘Panonski admiral’ je knjiga o karijeri jednoga velikog pjesnika i padu jedne velike zemlje. Balašević je bio briljantan kroničar i tumač našeg vremena, a ni njegov biograf nije daleko od te ocjene”, smatra novinar Srđan Sandić. A autor knjige o velikom Balaševiću kaže: “Kada je riječ o Đoletovoj angažiranosti i političnosti, najvažnije je imati u vidu da je taj njegov angažman bio univerzalne prirode. On nije navijao za crvene protiv plavih ili za bijele protiv žutih. On je navijao za ljudskost protiv nasilja, za čovječnost protiv divljaštva i primitivizma. Njegove pjesme učile su nas da ljubav ne treba znati za granice ni prepreke. Ima depresivnih trenutaka kada pomislimo da je to činio uzalud. I meni se ponekad pričini da među ljudima uopće nema ljubavi i suosjećanja. No, nije tako. Kada je Đole zaokružio svoju sudbinu, ljudi su plakali za njim u gotovo svim krajevima nekadašnje Jugoslavije, zar ne? Onda, znate, bio sam nedavno u Zagrebu i vidio sam u centru grada upaljene svijeće za žrtve nedavnih masovnih ubojstava u Beogradu. Vjerujte mi da i u Beogradu postoji velika solidarnost sa Zagrebom kad Zagreb snađe neka nesreća – potres ili što drugo. Također smo se uvjerili da i Zagreb i Beograd imaju podršku i ljubav Sarajeva kada nam je teško. Mislim da u svemu tome ima mnogo Balaševićevog nasljeđa, umjetničkog i ljudskog. Na nama je da to njegujemo.” Gloria
Bajaga: Đorđe Balašević je jugoslavenski Bob Dylan
Tematski park posvećen prerano preminulom glazbeniku Đorđu Balaševiću otvoren je u Podgorici i to na rođendan velikog kantautora, 11. svibnja, prenosi Muzika.hr. Gradonačelnik Podgorice i tamošnja direktorica gradskog komunalnog poduzeća na otvorenju parka simbolično su posadili orah. U tematskom parku, koji se prostire na 7000 m2, posađeno je sveukupno 68 sadnica drveća, od kojih svaka predstavlja jednu godinu Đoletovog života. Odabrane vrste drva posađene u parku opjevane su u njegovim pjesmama: kesten, dud, badem, dunja, lipa i čempres. Park također krasi 11 tabli s njegovim stihovima.
Đorđe Balašević bio je majstor tog starog zanata, najveći kojega smo imali. Ni kod jednog drugog autora rime nisu zvučale tako lagane i nenametljive, organski srođene, kao da jedna bez druge te riječi nikad nisu ni postojale. I nikad trivijalne i prvoloptaške, nikad jeftine kineske kopije i šareni svjetleći displeji, ali još nikadije velike, teške i gorde riječi: tek male, obične i svakodnevne, koje su u njegovim pjesmama postajale filigranski izrađeni zupčanici starinskih ura za novo vrijeme – piše Boris Dežulović.
Balašević nikako nije mogao biti moj izbor. Za njegove pjesme rođen sam ili prekasno, ili prerano. Estetski: slabo sam podnosio tu prezašećerenu sentimentalnost. Politički: već mi s nenavršenih četrnaest nikako nije odgovaralo njegovo “računajte na nas”, jer sam već nabavio “Dolgcajt”, prvi album ljubljanskih Pankrta, na kojem se na Balaševića referirala pjesma “Računite z nami”. Rugali su mu se, prevodili njegove sentimente, te još više kolektivne sentimente socijalističke Jugoslavije, u matricu totalitarnog zaglupljivanja… Ključne riječi, ključne fraze našega jezika nisu Krležine ni Andrićeve, nego su Balaševićeve. Naravno da to govori o nama, našem jeziku, i o onome od čega se on gradi i što se u njemu raspada i nestaje. Kakav svijet, takav mu i jezik. Ali meni se čini da bi ovaj svijet bez Đorđa Balaševića bio mnogo gori, strašniji i beznadniji, i da bi među nama bilo mnogo manje tih dobrih i prostodušnih ljudi. Onih kojima je Balašević sačuvao dušu. Onih koji bi ostali bez duše da njega nije bilo.
Tog 7. veljače 1998. premijerno je pred onih četrnaest hiljada ljudi zapjevao ovo (Sevdalinka). Da me je netko tad vidio, pomislio bi da sam poludio, da sam se, evo, rasplakao na Balaševića. Ne morate vi voljeti Miljenka Jergovića, ali posveta koju je napisao je sjajna.
Imam lošu vijest za nacionaliste. Đorđe Balašević nije umro. Nikad ni neće umrijeti. Živjet će dokle god će netko razumjeti ovaj NAŠ jezik i razmišljati na ovom NAŠEM jeziku. Jer kao što je odavno poznato, oni koji su za života bili bez mrlje na onoj ‘crtici’ između godine rođenja i godine smrti, kako je on sam jednom prilikom primijetio, takvi su ušli u besmrtnost. Pogotovo ako su bili pjesnici. A Đole je bio pjesnik. Štoviše, ne ‘običan’ pjesnik, već pjesnik koji je svoju poeziju svjetla znao itekako glazbeno obojati elegijom. Bio je neprikosnoven u tome. Znao je koje je svjetlo u nama, ali je znao i kakvi ga okovi vežu… – dosad najbolja posveta Balaševiću by Zoran Stajčić sa Ravno do dna.
Đorđe Balašević je doživio srčani udar, nakon čega je hitno hospitaliziran i trenutno se nalazi na Institutu za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici, gdje su mu ugrađeni stentovi. Osjeća se dobro i uskoro bi trebao biti pušten na kućnu njegu.
Oko vile Balaševića koja se još uređuje ima još osam identičnih budućih imućnih vlasnika. Svako zdanje ima oko 200 četvornih metara i velike okućnice s parkiralištem i garažom za dva automobila. Vila se sastoji od velikog dnevnog boravka, četiri spavaće sobe sa zasebnim kupaonicama, vanjskom i unutarnjom kuhinjom, ima i bazen od 40 četvornih metara, saunu, jacuzzi, podno grijanje… 24 sata
Zagrepčani osim baleta vole i Balaševića – za koncert u Lisinskom red kupaca kroz foaje dvorane i u dvorište
“Dno dna / kliče se nebulozama / dno dna / u inat dijagnozama / i isti krezubi statisti mlate barjakom / dno dna / i što je više štrajkova / dno dna pazari više lajkova”, pjeva Đorđe Balašević u svojoj novoj politički angažiranoj pjesmi Dno dna, i onda na kraju auto-ironično kaže “ustvari, napiši ti nešto ono tvoje – mesec, ljubav, rezance s makom”. Pjesma je prije nekoliko dana objavljena na YouTubeu. Lupiga