Mnogi poznati i uvaženi ljudi imali su svoje rezidencije u londonskoj četvrti Camden, što sigurno onima koji žive tamo daje svojevrsni osjećaj važnosti iz druge ruke. Njihove su ulice mirne, svatko svakoga poznaje, a susjedi izmjenjuju ljubaznosti kada se sretnu iako jedni drugima govore iza leđa. Lako je onda zamisliti kakav je šok bio za stanovnike kada se u njihovu ulicu jednoga oblačnog dana parkirao kombi, a u njemu starica beskućnica. Njena prisutnost, iako očito nepoželjna, tolerira se, a svi strepe ispred čije kuće će smjestiti toga dana. Još veće iznenađenje i uvreda za susjede jest otkriće da žena uopće ne posjeduje osobine koje se očekuju od nekoga u potrebi, pa na njihova dobročinstva i milodare u obliku hrane ili odjeće reagira sa prijezirom i iritacijom te nimalo zahvalnosti, koja je tako poželjna osobina u očima prijetvorne humanosti.
Jedan od stanara bio je pisac Alan Bennett koji je dotad vodio relativno miran, pomalo dosadan život. Starica u njemu izaziva istovremeno znatiželju, gađenje, iritaciju i grižnju savjesti jer ga podsjeća na vlastitu majku, no njegova ga dobroćudnost čini idealnom žrtvom i ona to koristi zahtjevajući razne usluge, od guranja auta, posuđivanja struje i kupovanja namirnica do korištenja zahoda, da bi ga na kraju vještom manipulacijom navela da joj ustupi mjesto ispred svoje kuće kao privremeno sklonište. Na kraju je tamo ostala živjeti punih 15 godina.
Priča zvuči nevjerojatno, no ona je posve istinita. Starica je doista postojala, tvrdila je da se zove Mary Shepherd i živjela je ispred Bennettove kuće od 1974. do 1989. godine te mu svakodnevicu punila neugodnim mirisima, mješavinom urina, luka i vlažnih novina, kao i fekalijama u koje bi ugazio u prolazu. Rijetki bi tako nešto trpili, no on je unatoč svemu nije potjerao, nije je čak ni ispitivao o njenoj prošlosti i osobnom životu, iako je sumnjao da se lažno predstavlja. Kasnije je doznao da joj je pravo ime Margaret Fairchild, da je u mladosti bila talentirana pijanistica koja je studirala u Parizu, a zatim postala časna sestra. Kao beskućnica je živjela iz straha da će je uhvatiti policija, naime, godinama prije u njen se auto zabio motorist i poginuo, a ona se, nevina, krivila za njegovu smrt.
Kada je umrla gospođica Shepherd, kako ju je zvao, Bennett je zapise o dogodovštinama koje mu je priuštila iskoristio kao materijal za nagrađivanu predstavu, a 2015. godine je priča pretvorena u film The Lady In The Van (ili Dama iz dvorišta u našem prijevodu) koji je režirao Nicholas Hytner.
Autora glumi Alex Jennings, a u ulozi Dame pojavljuje se odlična Maggie Smith, koja je u lik unijela dostojanstvo, koliko god neobično to zvučalo s obzirom na to da je glumila beskućnicu, te dosta vlastitog duha i humora. To je očito u intervjuu nakon premijere filma – video i u showu Grahama Nortona – video (o tome koliko je kul govori i Ian McKellan). Ona je, kako i sama kaže, dokaz da ima uloga za glumice i u njenoj dobi, što dokazuje njena iznenadna popularnost nakon što se pojavila u ulogama profesorice Minerve McGonagall iz Harry Pottera te Lady Violet Crawley iz serije Downton Abbey.
Mary Shepherd bila je očito vrlo ekscentrična osoba, a njena priča zaslužuje biti u kategoriji ludih žena iako je zapravo pitanje tko je tu bio luđi, ona koja je provocirala društvo svojim stavom ili autor koji ju je trpio kao ‘podstanarku’ sve te godine, samo kako bi imao materijala za pisanje. Kažu kako svatko dobiva ono što u određenom trenutku zaslužuje ili treba, pa je tako i ona stigla pred vrata svog domaćina kao izazov, kao neugodnost koja je zapravo baš ono što je trebao. Najviše učimo i najveći utjecaj na nas obično imaju oni koji nas najviše živciraju i izbacuju iz takta.
Čini mi se da je ovaj simpatični film prošao gotovo neprimijećen od šire publike, što je velika šteta, pa preporučam da ga obavezno stavite na svoju listu filmova koje treba pogledati.
