Digla se tako frka i panika, drvlje i kamenje na zelene udruge koje se protive bušenju nafte na našem dijelu Jadrana. Izgmizali iz svojih eko-rupa pa dižu prašinu i bune se protiv projekata koji će nas konačno uvesti u sretnu budućnost, ti biološki mrakovi u KKK odorama satkanim od opojnih vlakana medicinske marihuane koji mrze sve što vole mladi.
Neobično je s kakvim se žarom dio medija obrušio na konstantno i [valjda zato što je] učinkovito zvocanje ekoloških udruga i pojedinaca koji ne bi gledali masne mrlje po djevičanskim hrvatskim samoniklim plažama. Dalo bi se to usporediti tek s medijskom slikom koju o prosvjednicima u Savskoj 66 stvaraju neki mediji: došli zeleni i digli šatore, ne znaju zašto ni što žele – ali su antiprotivni i samo bi nešto ili nekog rušili.
Problem sa zelenim rušiteljima je upravo u tome da zelena agenda zastupa stavove koji su, nažalost, vrlo često u suprotnosti pa i u sukobu s prevladavajućim mišljenjima i strujama. To se posebice dobro može osjetiti kod nas, u zemlji u kojoj je posve normalno i razumljivo graditi termoelektrane na ugljen jer je, eto, ugljen jeftin energent. A imamo i svog ugljena, malo je sumporast ali nema veze, kisele će kiše izvrsno pofriškati sve te stare fasade i potamnjele krovove.
Činjenica je da se nešto ipak mijenja, pa ekološke udruge i inicijative uspjevaju postići i zapažene rezultate, što rezultira žestokim kritiziranjem njihovog rada kroz prozirne usporedbe (prokleti batmani! prokleta endemska gestapovača!) i posve neargumentiziranim lamentiranjima kako nas sva ta zelena halabuka jako košta kroz izgubljena radna mjesta i izgubljenu dobit.
Izgubljena radna mjesta? Koliko ljudi zapošljava moderna termoelektrana? Dvije tisuće? Neobična efikasnost poslovanja, rekao bih: gotovo dvostruko jače elektrane na plin na životu održavaju timovi od otprilike 25 ljudi. Zašto? Zato što je sve automatizirano. Što se događa s ostalih 1975 radnih mjesta? Dio njih otpada na pripremne radove i izgradnju termoelektrane i to su privremeni poslovi koji će završetkom izgradnje nestati. Dio tih radnih mjesta vjerojatno nije, niti će ikada postojati – osim u marketinškim papirima.
Slično je valjda i s vađenjem nafte, no tu me zapravo bockaju neke druge laičke misli… ponajprije, zašto se dosad nije vadila nafta iz Jadrana? Nije vrag da je INA sabotirala vađenje da bi se mogla prodati MOL-u? Ili je vađenje bilo preskupo pa je tek sad postalo isplativo, nešto slično naftnom škriljcu?
Imam bolje pitanje, zapravo razmišljanje: ako smo, dakle, već faktički odlučili strancima povjeriti traženje pa zatim i eksploataciju nafte iz Jadrana, zašto se to javnosti predstavlja kao dobar posao? Zdrav kapitalistički razum kaže da će koncesionar u prvom redu tražiti dobit za sebe, a tek zatim za sve ostale; zašto se onda javnosti ta priča predstavlja kao “posao stoljeća” koji će riješiti energetske potrebe Hrvatske, maltene kako će stranci vaditi naftu i zlatnim je cjevovodom dostavljati do naše supermoderne rafinerije (ups!?), a Hrvati će se poput razmaženih Arapa vozikati naokolo u bijesnim jurilicama koje gutaju hektolitre venezuelanski jeftinog goriva?
Zamišljeni sanak o raspamećenim Hrvatima što u blagostanju jurcaju po šljunčarama dok im se crveno-bijele kufije vijore na vjetru iznenada mi pokvari povratak hladne kapitalističke proračunatosti: zašto, o zašto bi netko dolazio kod nas, u državu koja niti je politički stabilna, niti je gospodarski stabilna, niti je poznata po nekorumpiranosti… zašto bi netko dolazio u takvu, realno govoreći riskantnu zemlju, ako ne zato da bi ekstra riskiranjem pokušao doći do ekstra profita?
Ili možda baš zato što zna s kakvim ovcama ima posla? Najbolji primjer je koncesija za autocestu Zagreb-Macelj: zbog smanjenja saobraćaja, Republika Hrvatska mora koncesionaru naše najskuplje autoceste platiti penale. Da, sve se to nekako prebilo pa smo u gubitku samo dva milijuna eura, hej sreće i radosti!!!
A mi ono, podsjetite me, planiramo dati još autocesta u koncesiju? Zašto? Imamo previše novca u državnoj blagajni, pa da malo potpomognemo jadne koncesionare?
Ili, možda najdrastičniji primjer opće kratkovidnosti i mentalne nejakosti: preusmjeravanje vodotokova u Bosni koje će opasno naštetiti Neretvi i ljudima koji žive uz nju: poremećaj dotoka svježe vode dovest će do ulaska slane morske vode duboko u vodotok Neretve i sve one lijepe mandarine i lubenice i svašta nešto jestivo s čim se volimo hvaliti (!نحن الكروات) će nestati. Ljudi će se raseliti, no nikako na radost zaludjelih zelenih boraca za šišmiše i stjenice ispod slana kamena.
Možda sam zaista turbo-naivan kad pomislim da zeleni uistinu imaju za cilj stvoriti društvo koje će biti ekološko, u najmanjoj mogućoj mjeri zagađujuće i pritom samoodrživo. Znam, utopija u društvu u kojem je skupoća e-uređaja važnija od kakvoće r-života.
Ne čudi me što se zeleni bune na ovo i ono. To je, naime, zadaća zelenih: naginjati na stranu ekologije i upozoravati na loše posljedice zanemarivanja iste. Naravno da su zeleni protiv termoelektrane na ugljen! Zaboga!!! Naravno da su zeleni protiv bušenja nafte u Jadranu! Naravno da će se sutra buniti protiv nove nuklearke! A naravno i da će se buniti protiv loše postavljenih obnovljivih izvora energije!
Sve je to zapravo logično, pokušate li shvatiti ekološki moment. O nekakvom domoljublju neću pisati jer je ta tema nažalost postala vrlo profana i tako često zloupotrijebljena. No, možda ipak i u tome ima nešto? Možda “voliš Hrvatsku” znači da brineš o njenoj budućnosti i budućnosti njenih generacija?
Ili sam jednostavno u zabludi, pa ono nešto čega ima leži u dvije tisuće radnih mjesta u termoelektrani, dvije tisuće radnih mjesta po bušotinama u Jadranu (dvi ijade po svakoj, asti Gospe!), dvije tisuće radnih mjesta u hidroelektrani…
U bunilu mi se ukazuje prikaz slabo kvalificirane, loše plaćene radne snage, redovi izmoždenih i bezvoljnih ljudi u radnoj odjeći na crveno-bijele kockice koji jedan po jedan ulaze u krug *-elektrane ili kakve rafinerije, dok se s pročelja prema njima smješka velika slika stranog većinskog vlasnika, a na samom ulazu u tvornicu veliki je natpis u luku: “Imamo Hrvatsku!”.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
