U2 ‘Songs Of Surrender’ – predaja nakon dvije pjesme

Lošije od originala

U2 ‘Songs Of Surrender’ – predaja nakon dvije pjesme

Zar su stvarno mislili da mogu savršeni dio svoje karijere učiniti savršenijim? Mislili su. Da nisu ne bi im palo na pamet ući u projekt „Pjesama predaje“ i baš taj projekt 33 godine kasnije otvoriti s ničim drugim već „One“. Pomislili su naivno da uši slušatelja ne mogu razaznati emociju, posebno emociju patnje u pjesmi. Nova verzija „One“ zvuči poput bezazlenog chill outa kojeg Vox zadovoljno pjevuši nakon dobre večere u nekom glasovitom fine dinning restoranu tipa Noma uz čašu vina čiji gutljaj košta koliko primjerice prosječna plaća na Balkanu. Album besmislen jednako poput onog kretenskog remake pokušaja da se ponovno snimi Hithcockov „Psiho“. Album koji ne treba ni fanovima, ni onima na koje U2 računaju da bi im mogli biti fanovi nakon „Songs Of Surrender“. Ravno do dna

recenzija albuma U2

Solo Pixie

Kim Deal – Nobody Loves You More: Izlazak iz zone komfora

Što god radila u karijeri, uključujući i veliki hit The Breedersa “Cannonball”, Kim Deal vjerojatno nikad neće izaći iz sjene Pixiesa, benda koji je po svemu sudeći konačno i zauvijek napustila 2013. godine. Takva se percepcija neće promijeniti ni izlaskom “Nobody Loves You More” iako je njezin samostalni prvijenac bitno bolji od albuma koji su nekoliko mjeseci ranije objavili iz njezinog bivšeg benda. Bit će lijepo ponovno je vidjeti ovoga ljeta na INmusicu, posebno ako pri slaganju setliste malo zagrabi i u svoju slavnu prošlost, kažu na Ravno do dna

Kim Deal Pixies recenzija albuma

Pomiren sa sobom

Ringo Starr – Look Up: Country Beatle

‘Look Up’ je album koji teče sporo, nesputano, ali sigurno, valjda kao rijeka Mississippi, u dobro odvaganoj mudrosti, decentnoj nostalgiji, ponegdje i autoironiji – svim onim elementima koje country voli. No nema nejasnih lutanja po prošlosti ili pak ikakve prestrašene zagledanosti u budućnost. „Look Up“ je nekako album sadašnjosti koju Ringo dobro osjeća, što je vjerojatno i dovelo do te smirenosti i iste takve uklopljenosti mlađih glazbenika oko njega. Zoran Stajčić za Ravno do dna

recenzija albuma Ringo Starr Zoran Stajčić

Ali i dalje dobro

Franz Ferdinand – The Human Fear: Nedovoljno smiono

Iako “The Human Fear” možda u konačnici ostavlja bolji dojam od svojeg izravnog prethodnika “Always Ascending” i negdje je po slobodnoj procjeni na razini “Right Thoughts, Right Words, Right Action”, nažalost na koncu ipak nije donio priželjkivani iskorak u novo ili povratak starog nadahnuća. Kažu na Ravno do dna, a mi kažemo – svejedno preslušate.

Franz Ferdinand Ivan Laić recenzija albuma

Naš Franz Ferdinand

Jonathan – Everyone Else Is OK: Zreli intenzitet

O Jonathanu i njihovom značaju za domaći indie rock dalo bi se rasprezati nadugo i naširoko, no dovoljno je reći da je posrijedi jedan od rijetkih domaćih bendova koji uspijeva zvučati svjetski. Dijelom je to zbog prijašnjeg glazbeničkog iskustva svojih članova, a dijelom i zbog duboke uronjenosti u suvremenu produkciju. Na Everyone Else Is OK Jonathan nastavlja ondje gdje je stala duologija To Love / To Hold, obogaćujući svoj zvučni raspon dobrodošlim i ekspertno ukomponiranim dozama intenziteta. Muzika

Jonathan recenzija albuma

Sidi doli (i slušaj)

Nula – Album: Laž je pobijeđena

O tome kako nastaviti tamo gdje su stali s „Pobijedimo laž“ prije gotovo trideset godina, ovaj pankerski hardcore kvintet nije previše razbijao glavu. Prokopalo se malo po starim pjesmaricama, nešto se preradilo, nešto obradilo i došlo do četrdesetogodišnje retrospektive zajedno s novim pjesmama koje su nastale u periodu nakon ponovnog okupljanja. Najveći novitet je ono što se zove „produkcija“, znate ono o čemu vole svi bendovi pričati, nešto s čim se Nula koja je svoj podrumski demo u jeku rata objavila kao punokrvni album nije uopće zamarala. S njom nisu izgubili na sirovosti i energičnosti, već dobili na boljoj razumljivosti odaslanih poruka. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

Nula recenzija albuma Zoran Stajčić

Povratak tradicionalnim vrijednostima, ali bez diskriminacije

Dunije – Bilo je sada: Etno feminizam kroz stoljeća

Društvo skreće sve jasnije udesno gdje mnogi tvrde da je obitelj na prvom mjestu, a više-manje je to samo izlika za povratak patrijarhata i smanjivanje prava slabijih, a Dunije su htjele iskoristiti priliku i ukazati da se povijest neprestano ponavlja, te da iz toga konačno nešto i naučimo, a ne da ponavljamo iste greške koje su radili naši predci. Ipak, gotovo svakodnevno čitamo u medijima da nismo ništa naučili i da su muškarci glavne face i da im bez beda ‘prolaze’ mnoge stvari naspram nježnijeg spola. Ovih 14 skladbi zasigurno neće promijeniti mentalitet i sve sigurniji povratak patrijarhata, ali je potreban osvrt na zbivanja oko nas kroz pjesme koje su nastajale kroz nekoliko stoljeća. Neke su jako kratke, tek minutu i pol, neke standardnih dužina, ali u svakoj se jasno isčitavaju problemi žena. Upravo takav izbor pjesama čini ovu pjesmaricu moćnom i bitnom za vrijeme u kojem živimo. Siniša Miklaužić za Muziku.

Dunije Dunja Knebl Jelena Galić Nina Romić recenzija albuma Siniša Miklaužić

Lijek za ove hladne i tmurne dane

The Cure – Songs of a Lost World: Album vrijedan 16 godina čekanja

Generalno je poznato da je dobra umjetnost često motivirana upravo težom stranom života, i “Songs of a Lost World” tu nije nikakva iznimka – njegovu prevladavajuću tugu možemo smatrati dokazom proživljene ljubavi, njegovu ljutnju prkosom i upozorenjem. Za sve kritičare The Curea koji ih optužuju da su vječno opsjednuti adolescentskim temama, ne može biti hrabrije od ovoga. Iako se odavno najavljuje i smrt samoga albuma kao formata, teško je zamisliti “Songs of a Lost World” u nekim prilagođenijem vremenima – uvijek je bilo i bit će potrebno prostora i vremena za ovako nešto, a ako mu se prepustite, ukazat će vam se u svoj svojoj tužnoj i ljutoj ljepoti. Muzika

recenzija albuma The Cure

Kad to ne puni Arene

Consecration – Smrt, ljubav, smrt: Nama ne toliko poznati beogradski bend objavio je svoj sedmi album

Zoran Stajčić se u tekstu u kojem recenzira novi album beogradskog benda Consecration osvrnuo na to kako biseri s istoka kod nas ostanu neprimijećeni, iako su kvalitetni i itekako poznati u regiji iz koje dolaze. Dobar primjer je koncert Nikole Vranjkovića održan prije par dana u Tvornici kulture i koji je okupio 350 posjetitelja nakon „ohoho“ godina njegove karijere i koji, usporedbe radi, u Beogradu napuni svaki veći koncertni prostor. Njegova glazba je u sferi kvalitete kakvu sluša i želi čuti uživo poveći dio hrvatske publike koja je u dobrom dijelu slabo upoznata s Vranjkovićevim radom, jer njegova glazba je samo zemljopisno s istoka, dok je u svemu drugome ravna onom zapadu prema kojem se i ovdje stremi. Hoću reći, da je hrvatska publika zakinuta za kvalitetu i one kvalitetne, dok je s druge strane bombardirana onim imenima oko kojih je uvijek lako stvoriti neku ideološko-nacionalno-kulturološku zavrzlamu po onoj staroj, ali i dalje uspješnoj formuli „glazbenog istočnog grijeha“ i po sistemu: „Možda se htjeli neku kvalitetnu glazbu, ali ste dobili obilatu porciju pamfletističkog krindža o invaziji s istoka, pa ste odustali“.

Consecration recenzija albuma Zoran Stajčić

Dobar zvuk iz susjedstva daleko se čuje

Krilat i Beo – Dalekovodi: Indie-rock/folk umjetnik ima kandidata za ex-Yu album godine

Ispočetka je bend Krilat i Beo imao world-music/ folk/ etno šlih akustičnog izraza s ne baš naglašenim rock aditivima. Više su to bile vedre šansone s francuskim gypsy-blues elanom, nešto veoma blisko našem hrvatskom Branku Galoiću, tzv. disidentom u Parizu, kroz postavu su se mijenjali muzičari, a onda je u tijeku COVID-19 pandemije iznenada ostavio akustaru gitaru i uzeo električnu. Terapija

recenzija albuma

Nekad bilo, sad se spominjalo, i povremeno rokalo

Hüsker Dü – Zen Arcade: Bolje od ovoga teško da može

Hüskeri se, naime, nisu plašili biti bend koji je, ma kako to pretenciozno zvučalo, svojom glazbom tragao za istinom, za nečim „većim od rock and rolla“. Ono što je, naravno važno u svemu tome jest da su imali kreativno pokriće za tu ambiciju, odnosno dva autora (Harta i Moulda) koja su svojom vizijom stvorili emotivni svijet s kojim se malo toga u povijesti popularne glazbe može usporediti. U strogo glazbenom smislu „Zen Arcade” je bio kombinacija apsolutno svih utjecaja kojima je trio godinama bio izložen – od psihodeličnog rocka i detroitskog proto-punka šezdesetih do klasičnog britanskog punka.

Oni su, dakle, svoju priču ispričali i sve zainteresirane pozvali na put praćenja njihovog junaka (ili junakinje) kroz emocionalne i psihološke krajolike odrastanja. Pri tome za vaše slušateljsko iskustvo uopće nije bilo važno jeste li kroz taj istodobno divan i zastrašujući proces prolazili u ‘reaganovskoj Americi’, ‘posttitovskoj Jugoslaviji’, ‘tuđmanovskoj Hrvatskoj’ ili tko zna gdje već. Na Ravno do dna se prisjetili legendarnog albuma hc punkera iz 80-ih, koji ima svoju temu i na Forumu.

Hüsker Dü recenzija albuma

P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Lošije od originala