Sreća je spriječila tragediju u lančanom sudaru, koji ukazuje na teške propuste u upravljanju autocestama, posebice kriznim situacijama, te neodgovoran nedostatak sustavnog praćenja i sankcioniranja razmaka među vozilima.
Sreća je često važnija od svega ostaloga, no samo se neodgovorni i nerazumni uzdaju u nju. Jer nakon što u jednom slučaju pomogne, u drugom sve vrati s kamatama.
Lančani sudar koji se dogodio jučer na 205. kilometru autoceste A1 u pravcu Splita, kod čvora Gornja Ploča, pukom je srećom završio bez teže ozlijeđenih i unesrećenih. U ponovljenim bi sličnim okolnostima, s manje sreće, moglo biti više od deset poginulih i osakaćenih.
Pametni i odgovorni detaljno analiziraju svaku tragičnu nesreću, a posebice situacije u kojima su samo srećom izbjegnute tragedije. Iz toga proizlaze zaključci koji iniciraju sustavno uklanjanje uočenih propusta.
U Hrvatskoj se, nažalost, nitko sustavno ne bavi sigurnošću cestovnog prometa, a trebalo bi Ministarstvo prometa, zbog čega su hrvatske ceste razmjerno 60 posto smrtonosnije od EU-prosjeka, premda smo u njih, prema broju stanovnika i BDP-u, uložili najviše.
Zbog toga je nužno ukazati na tri teška, potencijalno tragična propusta, proizašla iz ove nesreća, zbog kojih bi netko trebao upaliti alarm.
Prvo, odgovorno upravljanje autocestama, a na sigurnost podjednako je važno okruženje kao i sam kolnik, trebalo bi u startu sasjeći mogućnost da netko neodgovorno pali korov u bližem i daljem okruženju autoceste. Nekontrolirano paljenje korova problem je za opću sigurnost, ali ono što utječe na sigurnost prometa autocestom, trebalo bi, dodatno, biti u zoni odgovornosti Ministarstva prometa.
Ova nesreća ukazuje da odmah treba odrediti, odnosno ograničiti područja uz autocestu, za koja vrijede posebna pravila, sa zabranom nekontroliranog paljenja korova, što treba tretirati ne kao prekršaj, nego kazneno djelo. Sustavno treba provoditi protupožarni nadzor, a pogotovo prevenciju, koja uključuje i čišćenje najugroženijih područja.
Drugo, desio se teški propust u upravljanju kriznim situacijama na autocesti, odnosno zakašnjelo zatvaranje autoceste A1, zbog požara i dima, između čvorova Gospić i Sveti Rok u oba smjera. Za to su podjednako odgovorni u policiji i HAC-u.
Treće, Hrvatska je među rijetkim zemljama s razvijenom mrežom autocesta, na kojima se sustavno ne kontrolira razmak među vozilima i ne sankcionira prekršitelje. A to je podjednako opasno, često i opasnije za tragične lančane sudare na autocesti, po scenariju koji je jučer bio na autocesti A1 kod čvora Gornja Ploča.
U Njemačkoj na Autobahnu, primjerice, nema općeg ograničenja brzine, ali ako vas kamera uhvati, a postavljene su na gotovo svakom nadvožnjaku, da vozeći 200 km/h držite razmak od vozila ispred manji od 100 metara, ne poštujući pravilo ‘Halber Tacho’, bit ćete kažnjeni s više od tisuću eura (ovisno o brzini).
Udaljenost u metrima treba biti pola iznosa brzine u km/h. Dakle, pri 100 km/h treba se udaljiti 50 metara, a pri 140 km/h – 70. U većini europskih zemalja, uključujući Sloveniju (pazite!), vrijedi malo strože ‘Pravilo 2 sekunde’, koje određuje da se trebate udaljiti onoliko koliko vaše vozilo, pri konkretnoj brzini, prijeđe u dvije sekunde. Pri 100 km/h sigurnosni razmak treba biti 55,6 m, a pri 140 km/h 77,8 m.
Kontrola je jednostavna, senzorima i kamerama na nadvožnjacima i stupovima uz autocestu. Krajnje je vrijeme da se ozbiljno uhvatimo ukoštac s problemom manjkave sigurnosti cestovnog prometa, da odgovornost i upravljanje prenesemo u Ministarstvo prometa. Prva bi mjera trebala biti postavljanje sustava cjelovite kontrole brzine i udaljenosti među vozilima.
Sigurnost bi se drastično povećala, a presretači bi se prvenstveno, dakle u znatno manjoj mjeri, trebali koristiti za nadzor opće sigurnosti te prevenciju kriminala i terorizma, završava Željko Marušić svoju analizu.
