12.01.2020. (22:00)
Iako je Izrael taj koji diktira trenutačnu ratnu dinamiku, o zbivanjima u Iranu ovisi daljnji razvoj tih ratova. Naime, niz je pokazatelja posljednjih mjeseci koji upućuju na to da se iranski teokratski režim urušava iznutra. Između ostalog, svi recentni izraelski obavještajno-ratni uspjesi ostvareni su uz pomoć iz Irana. Ostavljaju dojam kao da Iran ‘isporučuje‘ Izraelu svoje bliskoistočne islamističke ekspoziture.
Novi iranski predsjednik Masud Pezeškijan ne djeluje kao da se zbog toga jako uzbuđuje i uz ‘obvezujuće‘ verbalne osude izraelskih operacija šalje pomirljive poruke Zapadu. A radikalni se vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei nakon prijetnji ratnim odgovorom povlači na nepoznato skrovito mjesto. Takvim potezima vrhovni vođe pribjegavaju kada su u strahu od urote u vlastitim redovima. Višnja Starešina
Iran i Izrael su desetljećima neprijatelji. Teheran osporava pravo Izraela na postojanje i prijeti uništenjem „cionističkog režima”. Izrael, s druge strane, smatra Iran svojim najvećim neprijateljem. Ali nije uvijek bilo tako. Prije Islamske revolucije 1979. godine, obje države su bile blisko povezane. Iran je čak bio među prvim državama koje su 1948. priznale državu Izrael. U okviru sukoba na Bliskom istoku Izrael je smatrao Iran saveznikom protiv arapskih država. Za Teheran je Izrael, podržan od strane Washingtona, bio korisna politička protuteža arapskim susjedima. Nakon pobjede Islamske revolucije 1979. godine Iran je poništio sve sporazume s Izraelom. Ajatolah Homeini je oštro kritizirao Izrael zbog okupacije palestinskih teritorija i razvio retoriku usmjerenu protiv Izraela kako bi pridobio podršku arapskih država i stanovništva u tim zemljama, jačajući utjecaj Irana. Današnji vjerski vođa Irana ajatolah Ali Hamnei, nastavio je ovu politiku, redovito dovodeći u pitanje povijesne činjenice o holokaustu. DW
Je li trosatni napad Irana na Izrael u noći sa subote na nedjelju uvod u novu eskalaciju sukoba i veliki rat na Bliskom istoku, kao što je to izgledalo u medijima jutro poslije? Ili je bila riječ o taktičkom manevru dogovorenom između SAD-a i Irana, kako su još prije večeri upozoravali ozbiljniji analitičari bliskoistočnih zbivanja? U svakom slučaju, bio je to jedan od neobičnijih ratova u povijesti ratovanja, i to ne samo na Bliskom istoku. Za razliku od Hamasova napada i masakra 7. listopada, koji je bio potpuno iznenađenje i šok, i to ne samo za Izrael, veliki iranski napad najavljivan je, vremenski vrlo precizno, nekoliko dana prije. I to u ozbiljnim američkim medijima (Wall Street Journal, Bloomberg). A onda su u noći sa subote na nedjelju Izraelci zainteresirani za praćenje rata sjeli pred televizore i gledali vijesti o tristotinjak raketa i dronova koje je Iran lansirao prema Izraelu. (Lider)
Iran tvrdi da je upotrijebio “precizne rakete i dronove” kako bi uništio dva uporišta sunitske militantne skupine Jaish al-Adl u području sela Koh-e-Sabz u pakistanskoj jugozapadnoj pokrajini Balučistan. Ovaj napad dolazi nakon što je Iran dan ranije lansirao rakete na sjeverni Irak i Siriju, što je posljednja eskalacija neprijateljstava na Bliskom istoku. Postoji rizik da rat u Gazi preraste u širi regionalni sukob. Pakistansko ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je u napadu na njihov teritorij ubijeno “dvoje nedužne djece” i upozorilo Iran na “ozbiljne posljedice”. Index
Prema izvještavanju CNN-a, američke snage stacionirane u Iraku i Siriji napadnute su čak 76 puta od početka rata. A rizik od izravnijeg uključivanja drugih aktera u rat samo će jačati kako se Hamas, kao pouzdani saveznik i štićenik Irana, bude bližio potpunom vojnom porazu. Iran bi mogao blokirati ključnu arteriju za globalnu trgovinu naftom. Jedna petina nafte prolazi tim tjesnacem. Ukoliko jedna petina nafte ne bi dolazila na globalno tržište, to bi bio ogroman poremećaj. A kad se gleda ukupna međunarodna trgovina, čak 12 posto prolazi kroz Sueski kanal i Hormuški tjesnac. Tu tek treba vidjeti kako će se postaviti Rusija i Kina. Forbes
Ovo je napad koji još nije zabilježen. Još uvijek je rano za predviđanja kako će se sukob odvijati jer Izrael još nije ušao u Gazu kao što je prije ulazio kopnenim snagama i pitanje je što će oni točno tamo raditi. Na svojoj strani imaju 360 tisuća vojnika. U Gazi s druge strane živi 2 milijuna ljudi, od čega je njih 20 tisuća u Hamasu. Dario Špelić smatra da uloga EU ovdje nije važna poput američke i drugih sila. Najgore mu je, ističe, što postoji mogućnost da je sve ovo proračunat potez Hamasovog vodstva. HRT
“Bijela tortura” (White Torture) naziv je knjige Nargese Mohammadi, dobitnice Nobelove nagrade za mir o teškoj sudbini iranskih aktivista u zatvoru. Po njoj je snimljen istoimeni dokumentarni film Gelareha Kakavanda. Aktivistica za zaštitu ljudskih prava i potpredsjednica je iranskog Defenders of Human Rights Centera (DHRC), koji je iranska vlada zabranila 2008. godine. I ona je u posljednjih 25 godina više puta hapšena i osuđivana na dugogodišnje zatvorske kazne. Islamskoj Republici se ne sviđa kada se preispituje njena bilanca kršenja ljudskih prava. Unatoč svim naporima režima: neuspješni su bili pokušaji da se Mohammadi ušutka. Počela je dokumentirati patnje onih koji su bili s njom u zatvoru. Izraz “bijela tortura” odnosi se na psihološku metodu koja se primjenjuje u Iranu: zatvorenici su na duže, neodređeno vremensko razdoblje zatvoreni u izolacijskoj ćeliji u kojoj je sve potpuno bijelo. U međuvremenu se nastavlja paćenički put Narges Mohammadi: ona se, od svog prvog uhićenja 1998. godine, po peti put našla iza rešetaka. DW
Nagradu je dobila za svoju borbu protiv ugnjetavanja žena u Iranu i zbog napora za promicanje ljudskih prava i slobode za sve. Popis nominiranih bio je tajan, ali bilo je poznato je da su na njemu 351 pojedinac i organizacija. Neki promatrači ukazivali su na Iranke koje prosvjeduju od smrti Mahse Amini, koja je uhićena i pretučena jer je kršila iranska stroga pravila oblačenja nametnuta ženama. U tom slučaju kao potencijalne dobitnice navodili su aktivistkinje Masih Alinedžad i Narges Mohammadi ili Alijansa za demokraciju i slobodu u Iranu, a prognoza se na kraju pokazala točnom. HRT
Iran nije službeno priznao talibansku vladu u Afganistanu, ali nastoji pragmatično postupati s vlastodršcima u Kabulu. Iran i Afganistan imaju zajedničku granicu dugu oko 950 kilometara, koju je teško osiguravati. Granica ide djelomice preko visokih planina i nije prikladna za korištenje vojnih stražara. Još prije nego što su talibani preuzeli vlast u Afganistanu Teheran je imao dobre odnose s njima. Povezivalo ih je prije svega odbijanje SAD-a i njegove nazočnosti u toj regiji. „Uz pomoć talibana smo spriječili terorističke napade u svetom gradu Mashhadu”, izjavio je krajem kolovoza ove godine iranski parlamentarni zastupnik Mahmoud Nabavian i dodao da između Irana i talibana postoji opsežna suradnja tajnih službi u vezi s borbom protiv terorizma. Deutsche Welle