Samo 11 dana prije u Pragu su mase Tita dočekale kao heroja.
Piše Slavenka Drakulić za Jutarnji: Mladi uglavnom ne znaju što se dogodilo prije pedeset godina. Istraživanje javnog mnijenja koje je proveo The Guardian prije same godišnjice pokazuje da je više od trećine Rusa uvjereno kako je okupacija Čehoslovačke bila ispravan potez, dok pola ispitanika za to uopće nije čula. A BBC navodi još gori podatak, kako je nedavno istraživanje pokazalo da ni na strani okupiranih oko polovice mladih Čeha nema pojma o 1968. [expand trigpos=”below” title=”više” swaptitle=”manje”]Jer, kao po nekom dogovoru u bivšim se komunističkim zemljama ne samo službeno, nego i privatno prekraja i prešućuje vrijeme socijalizma i ovakve traume, što iz želje da se zaboravi, što od sramote zbog kolaboracije. Ni jedna diktatura ne može opstati dugo ako većina ne sudjeluje u njoj i podržava je bilo dobrovoljno, iz uvjerenja, konformizma ili oportunizma. Uostalom, danas će većina ionako negirati uvjerenje, čak će poreći i članstvo u komunističkoj partiji. A slično je i sa ‘68. u kojoj zapravo nije bilo heroja koji su se suprotstavili okupaciji.
Ali dostojno obilježavanje pedesetogodišnjice je čin protiv historijskog zaborava, čak i ako nas podsjeća na naše vlastite slabosti, strah i oportunizam.[/expand]
U noći između 20. i 21. kolovoza 1968. vojske Istočnog bloka iz pet zemalja Varšavskog pakta izvršile su napad na Čehoslovačku. Za vrijeme invazije između 5.000 i 7.000 sovjetskih tenkova okupiralo je ulice. Pratilo ih je u početku 200.000 vojnika Varšavskog pakta, kasnije se broj popeo na 600.000. Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani zauzeti zemlju, izjavljujući da su lojalni čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije”. Više od 100 ljudi je poginulo.
Na današnji dan 1968. godine 200 tisuća vojnika Varšavskog pakta sa 5000 tenkova ušlo je u Čehoslovačku i okupiralo je s ciljem gušenja Praškog proljeća. “Tada sam prvi i zadnji put povjerovao u političku opciju i vidio kako se ona raspala. Time sam dobio imunitet na politiku za cijeli život”, kaže filmski redatelj Rajko Grlić, tadašnji praški student i svjedok vremena. 24sata