Priče vrijedna Zlatne palme
Trinaest minuta straha u dnu utrobe: Tko bi od nas bio ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’?
Prikazujući kontekst straha koji paralizira sve ostale osjećaje i vrijednosti kroz drugog čovjeka, Slijepčević je u ovome filmu postigao to da je čin Tome Buzova prikazan kao čisto herojski, što je i bio. Jer nebitno je koliko se bojao, jesu li mu se ruke oznojile kad je spustio novine koje je čitao da bi pogledao kroz prozor, nebitno je kolika je bila veličina knedle u grlu koja ga je možda gušila kad je progovorio u lice sprskom paravojniku, nebitno je s koliko je tuge pomislio na svoju obitelj kad su ga odvodili, nebitno je koliko je panike osjetio i je li je uopće osjetio kad su ga odveli. Bitno je samo to što je rekao i kako se postavio. I bitno je da je zahvaljujući njemu jedan čovjek preživio.
Da sam bila u tom vlaku, činjenica da odvode muslimane samo zato što su muslimani definitivno bi me revoltirala. Činjenica da to čine pripadnici okrutne paravojske užasnula bi me, prestrašila i razbjesnila. No bih li se usudila reagirati kao Buzov? Slijepčević mi je kroz Gorana Bogdana i njegovu mješavinu svih tih osjećaja pokazao da, iako dijelim iste vrijednosti kao i Buzov – možda ne bih. I zato je ovo brijantan film. Zrinka Pavlić za tportal.
