Tko se boji Elizabeth Taylor?
Stiže nam ljeto, osjeća se u mirisu pokošene trave i lipa u cvatu, toliko putenom za sva čula da se poželimo valjati u njemu kao poludjeli psi. Koža je danju ljepljiva zamka za pohotne rojeve mušica, a noću isijava od dodira sunca, izaziva snove pune bunila i treperenja u iščekivanju pljuska koji bi donio smiraj. Zrak je zagušljiv, bez povjetarca, a napetost koja se javlja za takvog vremena ljude vodi ili u svađu ili u krevet. Baš kao na jednom bogatom imanju u Mississippiju 1958. godine gdje su strasti dovele odnose jedne obitelji do usijanja, a na vidjelo su isplivale sve najgore osobine svakog člana – zavist, lažljivost, spletkarenje, sebičnost, pohlepa i požuda, a usred svega toga šetala je jedna prava Mačka na vrućem limenom krovu – Elizabeth Taylor.
Ljubičaste oči i seksipil kojim je zračila bili su njen zaštitni znak nakon tog filma, te postali ono što je prodavalo kino karte i što je filmski studio MGM za koji je radila debelo koristio. Pojava Maggie the Cat u nezaboravnoj prozračnoj bijeloj večernjoj haljini dominira ekranizacijom drame Tennesseeja Williamsa, iako se već tada u njoj mogla vidjeti velika glumica, a ne samo lijepo lice. Njen će izgled, u režiji studija, biti u prvom planu filma Suddenly, Last Summer u kojem zapravo glumi psihički poremećenu ženu koja je oboljela nakon što je svjedočila brutalnoj smrti svog rođaka, kao i u filmu u kojem je glumila ženu “lakog morala” koja ima aferu sa oženjenim muškarcem – BUtterfield 8. Ulogu je dobila jer je njen privatni život u to vrijeme bio gotovo preslika filmskog scenarija, a o njoj se pisalo zbog brojnih brakova i afere sa oženjenim muškarcem. Zato je film mrzila, ali nije mogla odbiti odličnu ulogu za koju je na kraju bila nagrađena i svojim prvim Oscarom.
Uslijedilo je razdoblje koje je obilježila njena fatalna veza sa Richardom Burtonom, s kojim je snimila ukupno 11 filmova, ujedno i razdoblje kada je njena filmska karijera započela svoju silaznu putanju. Par se prepustio hedonizmu, voljeli su se, svađali, rastajali, pili, jeli i slavili život, a mediji i publika su ih ogovarali, ujedno ljubomorni i znatiželjni. O burnoj ljubavi Liz i Dicka više se u to vrijeme pričalo nego o njihovom filmovima, uz jedan izuzetak koji je zasigurno najsvjetliji trenutak obje karijere – Who’s Afraid of Virginia Woolf?
Priča je to o starijem bračnom paru, Marthi i Georgeu, koji svoje tuge i frustracije koriste kao okrutnu igru, muče se, mrze se i vole, jer su toliko dugo zajedno da više nemaju iluzija, znaju sve svoje slabosti. Pogotovo je u predbacivanju i ismijavanju vješta Martha, koja izrugujući Georgea zabavlja goste. Kao da testira do koje mjere će joj dozvoliti da ga gazi, izaziva ga na sve moguće načine, čak i otvoreno flertuje sa mlađim muškarcem, a sve kako bi izazvala reakciju, sve zbog svoje boli i nezadovoljstva. Ovaj je citat predivno tužan dokaz njene autodestruktivnosti: “I disgust me! There’s only been one man in my whole life that has ever made me happy. George, my husband. George, who is good to me, who can make me happy and I do not wish to be happy. Who has made the hideously hurting, the insulting mistake of loving me and must be punished for it. One stupid liquor-ridden night, I will go too far and I’ll either break the man’s neck or I’ll push him for good, which is what I deserve.”
Ovaj je film definitivno uloga života za Elizabeth Taylor, odlično napisana, zrela i neponovljiva, baš kao i sama žena koja ju tumači. Njena luda energija i talent tu su konačno došli u prvi plan, prvi puta njena ljepota nije preuzela film. Ovdje nije samo mačka koja ponekad pokazuje kandže, već je izrasla u tigricu i pojela ostale kolege na setu za doručak, onako pijana, vulgarna, zlobna i bez granica u ponašanju. Teško da će ikada više biti takvih filmova, takvih odličnih, jakih ženskih uloga, i teško da će ikada više biti još jedna takva glumica koja ne mari za kritike, kao niti za to što o njoj govore i ne boji se pokazati ono najgore i najbolje u sebi.
