Iako navijače prati stigma naklonosti ekstremno desničarskoj ideologiji, u javnosti se toj temi pristupa izolirano, zanemarujući neke činjenice, poput one da tribine definitivno nisu rodno mjesto takvih zastranjenja, čak i kad tamo dolaze najviše do izražaja. Puno više je devijacija sličnog tipa posljednih desetljeća bilo u visokoj politici, kulturi, medijima. Osobito je etabliran pritom bio i ostao sentiment prema ustaštvu, domaćoj inačici fašizma i nacizma. Naposljetku, navijačke se skupine obično uzimaju zdravo za gotovo kao monolitne, jednoumne društvene tvorbe, pa se i najgora politička nagnuća olako pripisuju svim njihovim pripadnicima. Navijačke skupine nisu homogene ni po svom političkom, a ni po bilo kojem drugom habitusu; one su presjek društva u kojem su nastale i održavaju njegovu patologiju na način koji možda nije reprezentativan, ali nije ni politički uvjetovan ili isključiv. Nešto je drugo kad klubovi ili reprezentacije na sugestivan i neizravan način daju do znanja pojedincima s ekstremnim idejama da su dobrodošli, kaže i Aleskandar Holiga, sugovornik u zanimljivom članku koji donosi DW