Tindersticks su definitivno bend niskog stupnja energije koji bodove skuplja na građenju atmosfere i milozvučja radije negoli na plesnosti i vedrom raspoloženju. Osim što je sa svojim dolaskom donio i vremenske uvjete koji mu u potpunosti odgovaraju, čini se da je “Soft Tissue” ujedno i izvrsna osnova za skorašnji koncert u Lisinskom, tamo u ožujku. Ravno do dna
Nekima su, dakle, stihovi prijeko potrebni da bi se znali emotivno postaviti prema glazbi koju slušaju. Potrebne su im jasno ispričana priča i neposredno prenesena poruka. To je potpuno u redu. Međutim, izravno prenoseći sadržaj i emocije, vokal često zna biti poput štake onima koji u glazbenom smislu nemaju mnogo za ponuditi. Većina će slušatelja doduše i takve, glazbeno manjkave pjesme mnogo lakše razumjeti i s njima će se, zahvaljujući stihovima, moći poistovjetiti bez većeg napora. Upravo unutar tog neograničenog prostora slobode suvereno koračaju momci iz God Is an Astronaut, trija koji su u pretežito ruralnom dijelu istočne Irske početkom stoljeća osnovali Niels i Torsten Kinsella. Odabravši teži put – onaj u kome nema stihova, pa su svi zadaci u kompoziciji prebačeni isključivo na instrumente – braća su, uz Lloyda Hanneya kao vjernog pratitelja na bubnjevima, u posljednjih dvadesetak godina postavila bitne odrednice takozvanog drugog vala post-rocka. Ravno do dna
Manu Chao ovoga puta nije ispunio velika očekivanja zagriženih fanova. Problem je uočen već na najavnim singlovima „Tu Te Vas“, „Sao Paulo Motoboy“ i „Viva Tu“ koji su uglavnom zvučali kao restlovi s ploče „Proxima Estacion: Esperanza“. Prvi dojam neće se mnogo promijeniti ni nakon otvaranja cijelog paketa s deset novih pjesama. Ovo nije album koji smo čekali predugih sedamnaest godina. Jedina značajnija novost, uz dopadljiv gostujući vokal mlade pariške pjevačice Laetitie Kerte aka Laeti, je poveliko odstupanje od Manuovih karakterističnih latinoameričkih i karipskih ritmova koji su zamijenjeni flamenco gitarama i neošansonjerskim napjevima. Iznimka je duet s Williejem Nelsonom. Ravno do dna
‘Lagos Paris London’ je finalni miks dvodnevnog studijskog sessiona snimljenog 2016. u Parizu, gdje je frontmen Foalsa Yannis Philippakkis upoznao svog idola Tonya Allena, legendarnog nigerijskog afro beat bubnjara i dugogodišnjeg najbližeg suradnika Fele Kutija. “Lagos Paris London“ donio je iznimno rijedak i dragocjen spoj u kojem je Yannisova vizija modernog funkoidnog rocka obogaćena klasičnim Allenovim afro beat ritmovima, diskretnim jazz utjecajima i dub efektima. Ravno do dna ocjenjuje ga s 9/10, a i mi preporučujemo za slušanje.
Ritam objava albuma Davida Gilmoura podsjeća na ritam koji ima i i američki sastav Jane’s Addiction, a to je jedan album u desetljeću. Dok je kod potonjih u pitanju umjetnička strategija, kod Gilmoura je to očigledno „prirodno koračanje“ koja datira još iz vremena 1970-ih. Krajnji dojam je da je David Gilmour kroz rad s obitelji i u suradnji s Charliejem Andrewom našao inspiraciju za koju ni sam nije vjerovao da mu se više može dogoditi. Također, jest da se album hrva s teškim temama, ali kroz njega stalno bljesnu neke kaleidoskopske slike lijepih momenata iz prošlosti, te je takva i glazba koja kao da se svaki put uspješno odazove na značenje riječi i time polomi obrasce rutinerstva koje je možda većina očekivala na njegovom petom album rađenom u kasnoj životnoj dobi. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Rijetki su mogli očekivati da će sljedeći korak Caveovog stvaralaštva koje je vječno u nekom razvoju biti njegova oda radosti, jer gotovo smo i odustali od ideje da će se vratiti punom bendu, a kamoli da će nam 2024. dati materijal koji je toliko uznosit i maestralan da će se lako upisati u najbolja djela koja je ikad proizveo. Ravno do dna
Sve više potiskujući tvrdi dablinski naglasak u svrhu prenošenja univerzalnih poruka, Chatten pokazuje nestvaran raspon vokalnog talenta, otkrivajući u sebi i pop pjevača i repera i darkerskog croonera povrh već poznatog uličnog naratora. Bend, u međuvremenu, namiguje plejadi najvećih bogova alternativnog rocka, od The Curea preko The Smashing Pumpkinsa do Ridea i Slowdivea, od krhotina njihovih utjecaja oblikujući nešto potpuno svoje, zdrav i svjež barokni rock trećeg desetljeća 21. stoljeća -oduševljen je novim Fontainesima Bojan Stilin, za tportal.
U zvučnom smislu postigli su izvrstan napredak – jezgra je i dalje rock bend, ali ima dosta efektnog igranja s elektronikom koja niti u jednom trenutku ne uzima primat nad živom svirkom. Ako se treba sveobuhvatno o stilu (a treba itekako), osobni dojam je da su na „Romance“ postigli onaj zvjezdani efekt kakav su imali Oasis kad su se pojavili, tj. kako su onomad Oasis pomirili dotad sve od Beatlesa do Clasha. No sve to možda ne bi imalo previše smisla da je ciljano frenkenštajnovski rađeno, jer glavno nadahnuće upravo leži u lirici koja otvara problematiku ljubavi u vremenu u kojem divlja distopija i u kojem kao da nema mjesta za ljubav. Ravno do dna
Psihodeličnoj ekipi iz Melbourne trebalo je 14 godina i 25 albuma kako bi ušli u zvuk i koncepciju kako bi se zatekli na točki gdje su se na kraju 1960-ih i početkom 1970-ih zatekli američki Grateful Dead, a potom posljedično i cijela plejada rock sastava koja je već na startu prigrlila country boogie blues rock stil kao što su bili The Allman Brothers Band ili Lynryrd Skynyrd.
Nedvojbena je važnost benda King Gizzard & The Lizard Wizard koji je u novom mileniju zadržao improvizacijski duh rocka koji je bio njegov glavni pogon u šezdesetima prošlog stoljeća koji se paralelno razvijao s konzumacijom psihodeličnih supstanci među glazbenicima i publikom, ali došao je trenutak u kojem se nakon opsežnog opusa zvučnih kozmičkih putovanja taj bend želio okušati u onome što dosad nije radio, a to je stilski ujednačen album od njegovog početka do kraja u kojem će dominirati ono što već desetljećima nije na cijeni za sve rock bendove koji sebe žele doživjeti avangardnima. Izgleda da je došlo vrijeme da se te stvari redefiniraju, kaže Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Proslavivši 40 godina karijere kao solo umjetnik kompilacijom “Memento Mori” (2018), elem 1988. se odvojio od Caveove The Bad Seeds ekipe u kojoj je bio svega 3 godine, ovaj vrsni basist kojeg Duff McKagan iz Guns’n’Roses smatra svojim najvećim utjecajem, vrlo rijetko u zadnjih desetak-petnaestak godina objavljuje solističke albume. Ovo mu je tek treći u tom razdoblju, a kako mu je svaki drugačiji i nema mnogo zajedničkog s mainstream ukusom, ispada da je autor iz nekog sasvim drugačijeg vremena. Terapija
Iza ovog imena nalazi se solo projekt engleskog multiinstrumentalista Rob Marshalla, suradnika pokojnog Mark Lanegana na nekoliko posljednjih albuma, a smiono je proglašen i za najboljeg britanskog gitarista u zadnjih 25 godina. Na albumu sudjeluje brdo iskusnih vokalista, među ostalima i Dave Gahan iz Depeche Modea. Terapija