The Raveonettes Sing: Krezube posvete uzorima - Monitor.hr
23.07. (22:00)

Obradi me nježno

The Raveonettes Sing: Krezube posvete uzorima

Deveti studijski album danskog dua donosi deset obrada pjesama koje su u izvornim oblicima prepoznate ili predobre da bi se šezdesetak godina kasnije mogle smisleno obraditi, ili, ne daj bože, unaprijediti. Ukratko, ako volite The Ravonettes, a ne poznajete izvorne verzije pjesama s njihovog novog albuma (iako to zvuči nevjerojatno ne samo zato što bi bilo logično da slušate tu glazbu ako vam se već sviđa ovaj duo, već i zato što su pjesme toliko poznate), onda vam “Sing…” može otvoriti neke nove glazbene spoznaje. Ali u svakom slučaju proći ćete bolje ako na omiljenoj streaming platformi složite playlistu originala i njoj se prepustite, kažu na Ravno do dna.


Slične vijesti

31.08. (16:00)

Daleko od zemaljske boli

Nick Cave & The Bad Seeds – Wild God: Vrijeme je za radost

Rijetki su mogli očekivati da će sljedeći korak Caveovog stvaralaštva koje je vječno u nekom razvoju biti njegova oda radosti, jer gotovo smo i odustali od ideje da će se vratiti punom bendu, a kamoli da će nam 2024. dati materijal koji je toliko uznosit i maestralan da će se lako upisati u najbolja djela koja je ikad proizveo. Ravno do dna

30.08. (16:00)

Sad su zreli za veliku pozornicu na INmusicu

Stilin: Ljubav u doba otuđenja – Najveći rock bend današnjice zove se – Fontaines D.C.

Sve više potiskujući tvrdi dablinski naglasak u svrhu prenošenja univerzalnih poruka, Chatten pokazuje nestvaran raspon vokalnog talenta, otkrivajući u sebi i pop pjevača i repera i darkerskog croonera povrh već poznatog uličnog naratora. Bend, u međuvremenu, namiguje plejadi najvećih bogova alternativnog rocka, od The Curea preko The Smashing Pumpkinsa do Ridea i Slowdivea, od krhotina njihovih utjecaja oblikujući nešto potpuno svoje, zdrav i svjež barokni rock trećeg desetljeća 21. stoljeća -oduševljen je novim Fontainesima Bojan Stilin, za tportal.

24.08. (01:00)

U svijetu bez ljubavi

Fontaines D.C. – Romance: Ljubavna pastorala u kaosu distopije

U zvučnom smislu postigli su izvrstan napredak – jezgra je i dalje rock bend, ali ima dosta efektnog igranja s elektronikom koja niti u jednom trenutku ne uzima primat nad živom svirkom. Ako se treba sveobuhvatno o stilu (a treba itekako), osobni dojam je da su na „Romance“ postigli onaj zvjezdani efekt kakav su imali Oasis kad su se pojavili, tj. kako su onomad Oasis pomirili dotad sve od Beatlesa do Clasha. No sve to možda ne bi imalo previše smisla da je ciljano frenkenštajnovski rađeno, jer glavno nadahnuće upravo leži u lirici koja otvara problematiku ljubavi u vremenu u kojem divlja distopija i u kojem kao da nema mjesta za ljubav. Ravno do dna

21.08. (01:00)

Vežite se i poletite

King Gizzard & The Lizard Wizard – Flight b741: Izgleda da smo na početku dobrih tektonskih promjena u rocku

Psihodeličnoj ekipi iz Melbourne trebalo je 14 godina i 25 albuma kako bi ušli u zvuk i koncepciju kako bi se zatekli na točki gdje su se na kraju 1960-ih i početkom 1970-ih zatekli američki Grateful Dead, a potom posljedično i cijela plejada rock sastava koja je već na startu prigrlila country boogie blues rock stil kao što su bili The Allman Brothers Band ili Lynryrd Skynyrd.

Nedvojbena je važnost benda King Gizzard & The Lizard Wizard koji je u novom mileniju zadržao improvizacijski duh rocka koji je bio njegov glavni pogon u šezdesetima prošlog stoljeća koji se paralelno razvijao s konzumacijom psihodeličnih supstanci među glazbenicima i publikom, ali došao je trenutak u kojem se nakon opsežnog opusa zvučnih kozmičkih putovanja taj bend želio okušati u onome što dosad nije radio, a to je stilski ujednačen album od njegovog početka do kraja u kojem će dominirati ono što već desetljećima nije na cijeni za sve rock bendove koji sebe žele doživjeti avangardnima. Izgleda da je došlo vrijeme da se te stvari redefiniraju, kaže Zoran Stajčić za Ravno do dna.

14.08. (23:00)

Jedan od loših sjemenki

Barry Adamson – Cut to Black: Samozatajni mjuzikl velebne žanrovske lepeze prošlosti crne glazbe

Proslavivši 40 godina karijere kao solo umjetnik kompilacijom “Memento Mori” (2018), elem 1988. se odvojio od Caveove The Bad Seeds ekipe u kojoj je bio svega 3 godine, ovaj vrsni basist kojeg Duff McKagan iz Guns’n’Roses smatra svojim najvećim utjecajem, vrlo rijetko u zadnjih desetak-petnaestak godina objavljuje solističke albume. Ovo mu je tek treći u tom razdoblju, a kako mu je svaki drugačiji i nema mnogo zajedničkog s mainstream ukusom, ispada da je autor iz nekog sasvim drugačijeg vremena. Terapija

07.08. (01:00)

Bend s dušom

Škofja Loka – Ljubim ti dušu: Konceptualni album sreće

Uz to počinje s pjesmom „Dobro veče“ i završava s pjesmom „Laku noć“. Dakako, sreću u glazbenom obliku je uvijek nezahvalnije plasirati od tuge, ali na sreću Škofja Loka nije benigna bezvezarija lišena spektra emocija. Bend je tu u zanimljivom rakursu – u borbi sa svim onim što stoji na putu sreći, kao da je u misiji otvaranja čakri i to je najosjetnije upravo u naslovnoj pjesmi „Ljubim ti dušu“ koja djeluje kao refleksni putokaz u svijetu opterećenom traženjem sreće kroz fizički izgled. Ova recenzija neće otkriti pozadinu toga zašto se jedan beogradski bend nazvao po mjestu u Sloveniji, no u njoj ima sasvim dovoljno toga što vas može zainteresirati da poslušate spomenuti bend. Ravno do dna

28.07. (13:00)

Živio ti nama, Willie, još sto godina

Willie Nelson – The Border: Djed još uvijek može oduševiti

Nelson na ovom albumu po svojoj slavnoj gitari Triggeru prebire više nego unazad nekoliko godina, a i glas mu ponekad nađe staru snagu. Sama činjenica da je “The Border” jedan od najcjelovitijih i najzaokruženijih albuma koje je Nelson snimio još valjda od kraja sedamdesetih trebala bi biti dovoljna da se ovaj naslov istakne u moru ploča koje “crvenokosi stranac” ispaljuje bez prestanka, kažu na Ravno do dna.

26.07. (21:00)

Pink Floyd moj dobar drugar

Airbag – The Century of the Self: I dalje tragom Floyda

Norvežani uz puno volje nastavljaju oblikovati post-Floyd univerzum, ali nakon cjelovitog slušanja novog studijskog ostvarenja može se zaključiti da je riječ o zbirci pjesama kojoj nedostaje temeljne životne snage. Uzori su im, pokraj britanskih velikana, i Steven Wilson i Porcupine Tree, a osjeti se da vole i Radiohead. „The Century of the Self“ izdanje je inferiornije od prethodnika iz 2020., ali i od posljednjeg solo-albuma Bjørna Riisa iz 2022. naslovljenog „Everything to Everyone“. Ipak, da ne bude zabune, nije riječ o potpunom promašaju. Norvežani i dalje suvereno koračaju tragom Pink Floyda, čineći to s mnogo znanja i uz profinjen glazbeni ukus. Ravno do dna

22.07. (21:00)

Nikakvi nazivi, samo mjuza

Jack White – No name: Jackov ‘White Album’

„No Name“ je Whiteov fantastični put kroz rock i riječ je o albumu koji je ugođen tako da može bacati u trans arene. To je album Jacka Whitea koji svaki punk i metal head može prigrliti pod svoj. „No Name“ kao da je hibrid bangera kakav je bio „Fear Of The Dawn“, ali rađen iz tradicijskog rock narativa kakvim je odisao „Entering Heaven Alive“. „No Name“ je headbanger koji vraća ugođaj upravo takvih velikih albuma koji su imali snagu u prošlosti ujediniti brojna rock plemena.

A opet, plasiran je kao uradak anonimnog garažnog benda koji bi se mimo pravila i utjecaja glazbene industrije kapilarno, skoro po sistemu od uha do uha trebao proširiti unaokolo. Ovakav potez naizgled bi se mogao doživjeti i pomalo očajničkim ovo ljeto, no ako se baci pogled na ono što se događa na terenu velike skale u rock svijetu, „No Name“ bi se mogao pokazati kao razlog da White idućeg ljeta uspješno preuzme headlinersku ulogu posljednjih godina izuzetno uspješnih festivala. Zoran Stajčić za Ravno do dna.