The Cure - Songs of a Lost World: Album vrijedan 16 godina čekanja - Monitor.hr
27.11. (11:00)

Lijek za ove hladne i tmurne dane

The Cure – Songs of a Lost World: Album vrijedan 16 godina čekanja

Generalno je poznato da je dobra umjetnost često motivirana upravo težom stranom života, i “Songs of a Lost World” tu nije nikakva iznimka – njegovu prevladavajuću tugu možemo smatrati dokazom proživljene ljubavi, njegovu ljutnju prkosom i upozorenjem. Za sve kritičare The Curea koji ih optužuju da su vječno opsjednuti adolescentskim temama, ne može biti hrabrije od ovoga. Iako se odavno najavljuje i smrt samoga albuma kao formata, teško je zamisliti “Songs of a Lost World” u nekim prilagođenijem vremenima – uvijek je bilo i bit će potrebno prostora i vremena za ovako nešto, a ako mu se prepustite, ukazat će vam se u svoj svojoj tužnoj i ljutoj ljepoti. Muzika


Slične vijesti

14.12. (07:00)

Naš Franz Ferdinand

Jonathan – Everyone Else Is OK: Zreli intenzitet

O Jonathanu i njihovom značaju za domaći indie rock dalo bi se rasprezati nadugo i naširoko, no dovoljno je reći da je posrijedi jedan od rijetkih domaćih bendova koji uspijeva zvučati svjetski. Dijelom je to zbog prijašnjeg glazbeničkog iskustva svojih članova, a dijelom i zbog duboke uronjenosti u suvremenu produkciju. Na Everyone Else Is OK Jonathan nastavlja ondje gdje je stala duologija To Love / To Hold, obogaćujući svoj zvučni raspon dobrodošlim i ekspertno ukomponiranim dozama intenziteta. Muzika

07.12. (00:00)

Sidi doli (i slušaj)

Nula – Album: Laž je pobijeđena

O tome kako nastaviti tamo gdje su stali s „Pobijedimo laž“ prije gotovo trideset godina, ovaj pankerski hardcore kvintet nije previše razbijao glavu. Prokopalo se malo po starim pjesmaricama, nešto se preradilo, nešto obradilo i došlo do četrdesetogodišnje retrospektive zajedno s novim pjesmama koje su nastale u periodu nakon ponovnog okupljanja. Najveći novitet je ono što se zove „produkcija“, znate ono o čemu vole svi bendovi pričati, nešto s čim se Nula koja je svoj podrumski demo u jeku rata objavila kao punokrvni album nije uopće zamarala. S njom nisu izgubili na sirovosti i energičnosti, već dobili na boljoj razumljivosti odaslanih poruka. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

28.11. (19:00)

Povratak tradicionalnim vrijednostima, ali bez diskriminacije

Dunije – Bilo je sada: Etno feminizam kroz stoljeća

Društvo skreće sve jasnije udesno gdje mnogi tvrde da je obitelj na prvom mjestu, a više-manje je to samo izlika za povratak patrijarhata i smanjivanje prava slabijih, a Dunije su htjele iskoristiti priliku i ukazati da se povijest neprestano ponavlja, te da iz toga konačno nešto i naučimo, a ne da ponavljamo iste greške koje su radili naši predci. Ipak, gotovo svakodnevno čitamo u medijima da nismo ništa naučili i da su muškarci glavne face i da im bez beda ‘prolaze’ mnoge stvari naspram nježnijeg spola. Ovih 14 skladbi zasigurno neće promijeniti mentalitet i sve sigurniji povratak patrijarhata, ali je potreban osvrt na zbivanja oko nas kroz pjesme koje su nastajale kroz nekoliko stoljeća. Neke su jako kratke, tek minutu i pol, neke standardnih dužina, ali u svakoj se jasno isčitavaju problemi žena. Upravo takav izbor pjesama čini ovu pjesmaricu moćnom i bitnom za vrijeme u kojem živimo. Siniša Miklaužić za Muziku.

18.11. (21:00)

Kad to ne puni Arene

Consecration – Smrt, ljubav, smrt: Nama ne toliko poznati beogradski bend objavio je svoj sedmi album

Zoran Stajčić se u tekstu u kojem recenzira novi album beogradskog benda Consecration osvrnuo na to kako biseri s istoka kod nas ostanu neprimijećeni, iako su kvalitetni i itekako poznati u regiji iz koje dolaze. Dobar primjer je koncert Nikole Vranjkovića održan prije par dana u Tvornici kulture i koji je okupio 350 posjetitelja nakon „ohoho“ godina njegove karijere i koji, usporedbe radi, u Beogradu napuni svaki veći koncertni prostor. Njegova glazba je u sferi kvalitete kakvu sluša i želi čuti uživo poveći dio hrvatske publike koja je u dobrom dijelu slabo upoznata s Vranjkovićevim radom, jer njegova glazba je samo zemljopisno s istoka, dok je u svemu drugome ravna onom zapadu prema kojem se i ovdje stremi. Hoću reći, da je hrvatska publika zakinuta za kvalitetu i one kvalitetne, dok je s druge strane bombardirana onim imenima oko kojih je uvijek lako stvoriti neku ideološko-nacionalno-kulturološku zavrzlamu po onoj staroj, ali i dalje uspješnoj formuli „glazbenog istočnog grijeha“ i po sistemu: „Možda se htjeli neku kvalitetnu glazbu, ali ste dobili obilatu porciju pamfletističkog krindža o invaziji s istoka, pa ste odustali“.

13.11. (18:00)

Dobar zvuk iz susjedstva daleko se čuje

Krilat i Beo – Dalekovodi: Indie-rock/folk umjetnik ima kandidata za ex-Yu album godine

Ispočetka je bend Krilat i Beo imao world-music/ folk/ etno šlih akustičnog izraza s ne baš naglašenim rock aditivima. Više su to bile vedre šansone s francuskim gypsy-blues elanom, nešto veoma blisko našem hrvatskom Branku Galoiću, tzv. disidentom u Parizu, kroz postavu su se mijenjali muzičari, a onda je u tijeku COVID-19 pandemije iznenada ostavio akustaru gitaru i uzeo električnu. Terapija

07.11. (18:00)

Nekad bilo, sad se spominjalo, i povremeno rokalo

Hüsker Dü – Zen Arcade: Bolje od ovoga teško da može

Hüskeri se, naime, nisu plašili biti bend koji je, ma kako to pretenciozno zvučalo, svojom glazbom tragao za istinom, za nečim „većim od rock and rolla“. Ono što je, naravno važno u svemu tome jest da su imali kreativno pokriće za tu ambiciju, odnosno dva autora (Harta i Moulda) koja su svojom vizijom stvorili emotivni svijet s kojim se malo toga u povijesti popularne glazbe može usporediti. U strogo glazbenom smislu „Zen Arcade” je bio kombinacija apsolutno svih utjecaja kojima je trio godinama bio izložen – od psihodeličnog rocka i detroitskog proto-punka šezdesetih do klasičnog britanskog punka.

Oni su, dakle, svoju priču ispričali i sve zainteresirane pozvali na put praćenja njihovog junaka (ili junakinje) kroz emocionalne i psihološke krajolike odrastanja. Pri tome za vaše slušateljsko iskustvo uopće nije bilo važno jeste li kroz taj istodobno divan i zastrašujući proces prolazili u ‘reaganovskoj Americi’, ‘posttitovskoj Jugoslaviji’, ‘tuđmanovskoj Hrvatskoj’ ili tko zna gdje već. Na Ravno do dna se prisjetili legendarnog albuma hc punkera iz 80-ih, koji ima svoju temu i na Forumu.

06.11. (22:00)

Najbolji odmak od stvarnosti je povratak u prošlost, makar reizdani

Elvis Costello – King of America and Other Realms: Bolja Amerika

Ono što Costella razlikuje od većine jest činjenica da ne prilazi reizdanjima planski, kronološki i povodom nekakvih obljetnica, a ni formati mu nisu pretjerano bitni. Ako se sada vratimo u 1986., možemo s naknadnom pameću ustvrditi da je Costello tada napravio kvantni zaokret u svom muzičkom smjeru. Naravno, probio se u drugoj polovici sedamdesetih jašući na kresti tada sveprisutnog new wavea i u tom žanru u svega dvije godine iskucao tri svevremenska klasika. Album kao takav kritika je hvalila, premda je dio starih obožavatelja bio razočaran tolikim odstupanjem od onoga što su smatrali Costellovim “pravim” zvukom. No kako su godine odmicale, “King” je postao jednim od omiljenih poglavlja fanova, budući da je nedvojbeno trasirao razvojni put kojim će se gospodin McManus u narednim desetljećima kretati. Ravno do dna o reizdanju 38 godina starog albuma.

06.11. (13:00)

I dalje neumorno jaše

Willie Nelson – Last Leaf on the Tree: Otac, sin i dosta duha

Premda je stari napušeni kauboj već u desetom desezljeću života i glas mu, kao i ruke, sve više drhti, još na prošlom albumu objavljenom ranije ove godine je pokazao da je i dalje na vrhuncu igre. “Last Leaf on the Tree” možda ne pogađa jednake visine kao njegov prethodnik, ali u pitanju je još jedna kolekcija kojoj treba dati priliku i koja donosi sasvim dovoljno užitka na ponovljena slušanja jer otac i sin imaju dovoljno duha da svoje putovanje kroz uglavnom tuđe, srodne i manje srodne pjesmarice učine uzbudljivim i zadovoljavajućim. Ravno do dna

02.11. (17:00)

Punk kakav bi i trebao biti

Amyl And The Sniffers – Cartoon Darkness: Obračun s hejterima

Treći album australskog pub rock/punk rock benda predstavlja kreativno raskrižje benda koji je odlučio eksperimentirati sa zvukom, no rezultat nudi više promašaja nego pogodaka. Amyl And The Sniffers u manje od deset godina prošli su impresivan put od cimera koji su dijelili stan u Melbourneu do jednog od značajnijih punk bendova ovog desetljeća. Na tom putu prometnuli su se u live atrakciju čija ih je reputacija dovela do turneja s bendovima kao što su Foo Fighters, The Smashing Pumpkins, i Green Day. Kroz desetljeće rada Sniffersi su se pozicionirali kao bend na strani slabijih i marginaliziranih pritom propitujući ustaljene ili nepravedne društvene norme te stereotipe. Drugi i sve važniji aspekt je Tayloričin prkos kritičarima benda i nje same. Upravo je taj fokus na kritičare napuhan do bizarnih razmjera na novom albumu „Cartoon Darkness“ koji je djelomično pretvoren u krležijansko pankerski „obračun s njima“. Ravno do dna, imaju i temu na Forumu.

01.11. (14:00)

Vrijeme je za jazz

Jagatić o novom albumu grupe Chui: Njihov najbolji do sad

Svakim svojim albumom pomiču granice jazza i svaki put je teško zamisliti da i dalje mogu ponuditi nešto novo, bolje i drugačije kada su se već odavno dokazali kao vrhunski predvodnici novog jazza u Hrvatskoj. Svaki njihov novi album nailazi na hvalospjeve i često su među najboljim albumima objavljenim u Hrvatskoj te godine. Pojačani groove, plesni ritmovi i vrhunska svirka doprinijeli su da album „Do zvijezda“ zvuči toliko moćno i podatno kao malo koji rock, a kamoli jazz album. Uz svu vještinu muziciranja, album karakteriziraju vrhunski aranžmani i nevjerojatna usklađenost njih sedmorice koja na momente zvuči kao da je u pitanju neki Big band orkestar. Dubravko Jagatić za Nacional.