Sve novo činim

Prigovorili su, kako piše Jutarnji, zastupnici Mosta kako neće dobiti nove laptope na svojim časnim novim radnim mjestima, već stare, islužene laptope koje prethodna garnitura treba razdužiti.

Požalio se tako jedan od zastupnika: “Što vrijedi laptop star četiri godine?! Pa zar ne bi bilo normalno da se zastupnicima kojima je istekao mandat omogući otkup informatičke opreme koju su koristili…”, a ja ne mogu ne iskoristiti priliku biti provokator, antidržavni element i partizančina još od španjolskog građanskog rata, pa prokomentirati te dvije rečenice.

“Što vrijedi laptop star četiri godine?” – vrijedi on zapravo sasvim dovoljno. Njegovu vrijednost mogu argumentirati s barem dva čvrsta argumenta koji, nadam se, neće ostaviti dvojbe o tome jesu li novim zastupnicima upotrebljivi i laptopi koje su razdužili njihovi prethodnici.

Prvi argument jest brzina razvoja računala. Kao što se stariji vjerojatno sjećaju, prije dvadesetak godina ovaj bi vapaj saborskog zastupnika bio posve opravdan, jer uistinu su računala napredovala tim tempom da bi tržište već za godinu ili godinu i pol dana iznjedrilo što softvera a što hardvera koji bi stari model učinili uistinu zastarjelom robom.

No, danas tome više nije tako: brzina napretka drastično je usporena (a posebno tako za uredski rad), pa krajnji korisnik često uopće ne primjećuje razliku između posve novog procesora i onog izašlog prije nekoliko godina.

Generalno govoreći, Intelovi procesori imaju tendenciju rasta performansi od oko 6% godišnje (računajući i Tick i Tock).

Iako u tu matematiku možemo ubaciti i druge faktore poput količine i brzine memorije i tvrdog diska, činjenica je da je laptop izdan ove godine od laptopa starog četiri godine prosječno jači za otprilike tih četiri puta 6%.

Nije to naročito impresivan broj, i svakako nije razlog za bacanje starih i nabavku novih računala.

Valja mi ovdje, u svoju obranu, reći i da – Skylake arhitektura jest dobro optimizirana u odnosu na prethodnike, i da – noviji procesori imaju puno jače integrirane grafičke podsustave i bolju komunikaciju s memorijom i periferijama i sve je to mjerljivo raznim testovima. No, ono što u ovom trenutku obrađujem jest tipičan uredski posao u kojem nema (nema?) igranja igara, gledanja filmova, renderiranja kompleksnih scena, niti ima (nema!) korištenja kompleksnih ekspertnih sustava. Ruku na srce, najekspertniji softver kojeg saborski zastupnici koriste na svojim računalima zove se “MS Office”.

A on, složit ćete se sa mnom, jednako dobro radi na računalu starom četiri godine kao i na “ganc novom”.

Dapače, računalo prosječnog korisnika puno više čeka na korisnikove naredbe nego što izvršava neki zadatak. U uredskom poslu još i više – većinu vremena, pa i onog produktivnog, računalo zapravo čeka na korisnika. Ono staro četiri godine jednako kao i ono novo. Praktično, u svakodnevnom uredskom radu s računalom, pod uvjetom da ono ima dovoljno resursa (prije svega RAM memorije), čak i vrlo iskusan korisnik teško će ili nikako uočiti razliku između starog i novog računala.

Da je tome tako pokazuje i ovaj test koji uspoređuje stvarne performanse novijih i starijih generacija procesora; pregledajte grafikone pažljivo, jer oni pokazuju kako se razlika u brzini izvršavanja kompleksnih zadataka, puno kompleksnijih od onih svakodnevnih zastupničkih, mjeri u – desetinkama sekunde.

Stoga je sa stanovišta struke posve bespredmetno razmatrati jesu li četiri godine stari laptopi i dalje poslovno upotrebljivi. Sa mnom će se vjerojatno složiti i svi iz realnog sektora, gdje je trogodišnji ciklus zamjene informatičke opreme već neko vrijeme luksuz, pa se snalaze s opremom starom pet, šest godina… neki čak i starijom. Realni sektor rado će zastupnicima potvrditi kako su otkrili, kad su došli u situaciju da moraju provoditi mjere štednje, da i računala stara više od četiri godine sasvim pristojno obavljaju svoj posao. Pa ako realni sektor može preživjeti s informatičkom opremom koja traje i po osam godina (gdjegdje i duže), nema razloga da cijenjeni saborski zastupnici ne dijele sudbinu realnog sektora.

Slično njima vjerojatno će potvrditi i škole, u kojima je prosjek starosti informatičke opreme po učionicama gotovo deset godina, a nađe se i ekstremnih slučajeva poput jedne škole iz Vinkovaca koja je koristila računala stara dvadeset godina!

Pa ipak, ti klinci uredno na tim školskim računalima obavljaju zadaće koje su obimom i nivoom korisničke stručnosti, ako već ne sadržajem, ravnopravne zadaćama koje na svojim laptopima obavljaju saborski zastupnici.

Bune se klinci, naravno. I ja bih se bunio da moram raditi na računalu starom deset godina zato što mi je država siromašna i nije u stanju priuštiti mi nova nastavna pomagala, iako se od mene očekuje da sutra istu izvlačim iz krize i uspješno vraćam dugove prethodne generacije.

“Zar ne bi bilo normalno da se zastupnicima omogući otkup informatičke opreme?” – oprostite, ali ne.

Ne, jednostavno ne.

Laptop je dio inventara. Je li ikad itko od zastupnika, po odlasku s dužnosti, izrazio želju otkupiti i kući ponijeti fotelju u kojoj je sjedio? Ili uredski ormarić? Uredski stol? Lojalni fikus?

Prodaja stare informatičke opreme zapravo je trik iz realnog sektora, jer su se tvrtke tako za male novce rješavale opreme koja je već otpisana i koju je trebalo, kao opasan otpad, propisno zbrinuti (čitaj: platiti zbrinjavanje). To je u realnom sektoru win:win:win situacija, jer tvrtka ne samo da ne mora platiti zbrinjavanje otpada već će na njemu čak i nešto sitno zaraditi, a djelatnici kući nose opremu koju će uspješno koristiti još nekoliko godina – za svoje privatne potrebe. Treći win je za okoliš, jer se na taj način produžuje uporaba opreme, pa je i elektroničkog otpada manje.

Quod licet Iovi, non licet bovi – pa ako već privatna tvrtka može sa svojom opremom raditi što ju je volja, državna tvrtka, ustanova, Sabor, svi oni koji žive od proračuna ne bi smjeli jer nam je društvo puno potrebitih kojima bi ta oprema itekako dobro došla. Recimo, one škole s opremom starom cijelo jedno desetljeće.

Ne vidim nikakvog razloga zašto bi ex-zastupnik trebao po povlaštenoj cijeni otkupiti svoj stari laptop umjesto da ga se proslijedi nekoj školi ili malo servisira i da novom zastupniku.

Imam tako neke vizije, uzrokovane opojnim geotermalnim isparenjima, o sustavu u kojem saborski zastupnici koriste laptope koji su opremljeni posebnim sustavom za zaštitu od provale na računalo, nečim što zastupnicima omogućuje da se bez straha spajaju bilo gdje na svijetu, po hotelima, kafićima i aerodromima, a što njihove podatke i komunikaciju čini neželjenima nečitljivim i neprobojnim. I onda tako zastupnik na odlasku vraća laptop u informatičku službu, oni vade tvrdi disk i zamjenjuju ga novim, starom zastupniku daju njegove osobne datoteke na USB ključu a reparirani laptop s novim diskom daju novom zastupniku. Stari disk fizički uništavaju.

Mda, malo mi se primaštalo o nekakvom nezamislivom sustavu koji bi štitio naše saborske tajne od stranih agentura i malicioznih napadača. Bio bi to, naravno, vrlo skup i iznimno kompliciran sustav, zasnovan na licenciranom softveru u kojeg možemo imati puno povjerenje.

Vratimo se mi na temu: država uistinu ima boljeg načina za oporabu stare informatičke opreme od prodavanja iste bivšim korisnicima. Kad bismo samo principijelno sva računala koja koriste državna tijela, a koja su stara četiri godine, otpisali i poklonili školama, učinili bismo veliku stvar. Državna je uprava socijalistički gigant u rangu nekadašnjih Končara ili Đure Đakovića, s mnoštvom opreme koja može biti korištena kako bi se i oni zanemareni dijelovi društva doveli na razinu informatičke konkurentnosti koja jest stara četiri godine, ali koja je, kako smo to već rekli, tehnološki tek jedan nevelik korak iza trenutnog stanja. Već time bismo ovom društvu učinili veliku uslugu.

Dapače, uvjeren sam da bi prosječni građanin ove zemlje, pitate li ga za mišljenje, uvijek bio za to da se otpisanom opremom obnavlja oprema po školama, vrtićima, staračkim domovima – umjesto da tu opremu, kupljenu našim novcem, za sitne novce otkupljuju bivši korisnici.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.