Bio je ponedjeljak, oko devet sati ujutro, jedan sasvim običan radni dan, usred toplinskog vala u srpnju, kada je mir i cvrkutanje ptičica u dvorišnoj strani zgrade na Knežiji prekinuo nemili zvuk bušilice kroz otvorena vrata balkona jednog stana. Kako su zgrade građene u krug, s malim trgom u sredini, brujanje se kao zvučni val odbijalo o zidove i titralo u usijanim glavama stanara, jednostavno divna akustika baš pogodna za jedan koncertni događaj.
Kao što to biva u veličanstvenim simfonijama, prvo počne neka razigrana flauta ili možda violine koje izazovu klavir, trube i zatim bubnjeve, njihovo nadglasavanje postaje sve glasnije i živčanije sve dok svi ti zvukovi ne eksplodiraju u krešendo, a tako je bilo i tog sparnog jutra.
Bušilica je izazvala jednog susjeda da proviri kroz balkon i stane glasno dozivati majstore, jedan drugi bliže izvoru buke upitao je majstore mogu li napraviti nešto da utišaju zvuk, a nakon kratkog razgovora sve se utišalo. No svega par minuta kasnije ponovo se oglasila bušilica, a ubrzo nakon nje i prvi glas koji je, vjerojatno iz kreveta, kroz svoj prozor stao urlikati vrlo sočne psovke radnicima. Njemu je odgovorio treći glas, susjed koji je prigovorio da se samo stvara dodatna buka, te da glasni susjed zapravo svima ostalima uskraćuje san. Nakon kratke rasprave na kratko je ponovo zavladao muk.
Novi val brušenja i bušenja i zujanja inspirirao je prvi glas da se, kako to dolikuje ovakvim glazbenim događanjima, uključi i doprinese performansu te glasno zapjeva – Ako te majstori zaje*avajuuuuu, zaje*avaj i ti njiiih…. itd. Odjednom, njegovu je pjesmu popratio neki dosad pritajeni susjed svirkom na svom – violončelu kojeg je također izvadio na balkon, divlje pileći žice instrumenta gudalom. Naravno da je sve pratila bušilica i još jedan nervozni ženski glas koji je razuzdanom orkestru vrištao da se stišaju….
Poslušajte sam kraj veličanstvenog koncerta kojim su besplatno počašćeni stanari:
Nakon ove arije, sve je utihnulo. Ne samo da se radnici više nisu usudili početi bušiti, već su i ptice umuknule, valjda znajući da ne mogu nadmašiti jedinstvenu simfoniju koju su proizveli ljudi.
Te večeri, nakon toliko dana žege i sparine, konačno je pala kiša, oprala prašnjavi beton i suhu zemlju, donijela dašak svježine u zagušljive stanove i ohladila glave stanara. Padalo je cijelu noć i nastavilo ujutro, baš kao što su i radnici nastavili svoje brušenje, prvo tiho, a onda kasnije malo hrabrije. No ovaj put nitko nije urlao, pjevao niti se žestio, vjerojatno su svi mirno spavali.
