Starešina: U izbornom konceptu politike bez sadržaja Taylor Swift važnija je od Joea Bidena - Monitor.hr
26.02. (07:00)

Taylor vs traktor

Starešina: U izbornom konceptu politike bez sadržaja Taylor Swift važnija je od Joea Bidena

Mnogi bi današnji političari željeli da im Taylor dobije izbore. Njezinu je pomoć još lani prizivao kanadski premijer Justin Trudeau, a za Taylor je neoprezno i bez pitanja ovih dana posegnuo i Peđa Grbin stavivši njezin – umjetnom inteligencijom malo modificirani – poster i glazbeni hit u službu SDP-ove kampanje, smetnuvši s uma da je za to potrebna suglasnost i da autorska prava imaju cijenu. No što znači Taylor kao zaštitno lice izborne kampanje – od Joea do Peđe? Znači da politika gubi sadržaj u korist popularnih maskota. Europa, na razini EU-a, a još više na razini država članica, srećom, još nije toliko napredovala prema tejlorizaciji politike. Ali je blizu. No Europa je u ovoj izbornoj supergodini preplavljena drugim T. Traktorima, odnosno prosvjedima farmera. Zatečen epidemijom traktorijada, trenutačni establišment nastoji im zalijepiti etiketu ekstremista. No ekstremizam se obično baš ne vozi na traktorima. Traktorijade su ponajprije odgovor ‘baze‘ na tejlorizaciju političkog mainstreama. Višnja Starešina za Lider


Slične vijesti

Danas (19:00)

Umjetnost kao metafora surovosti života

Dimitrije Popović: Nadrealizam kao sječivo britve rezovima imaginarnog prodire u duboke slojeve realnog

U radikalizaciji nadrealističkih akcija Breton je išao toliko daleko da je u ,,Drugom nadrealističkom manifestu” istakao kako je ,,najjednostavniji nadrealistički čin kad se s revolverom u ruci izađe na ulicu i, dok god se može, nasumce puca u gomilu”. Buñuel je u svom filmu ,,Fantom slobode” pokazao kako jedan od likova filma ubija snajperskom puškom obične prolaznike, žive mete koje pogađa s visine jednog nebodera. Ali nadrealistička mračna poetika napisanog u manifestu i prikazana u filmu izjednačava se sa stvarnim suvremenim životom. Potvrđuje se u njemu. Suvremeni čovjek živi paradigmu straha.

Svakog časa njegov život može biti ugrožen na javnom mjestu, na ulici, u parku ili u metrou. Teroristički napadi motivirani raznim povodima odnose nevine žrtve. Stvarnost svakidašnjice bremenita je mogućim, uvjetno kazano, nadrealističkim scenarijem. Bilo bi besmisleno pokušati kriviti nadrealizam za ovakve tragične događaje, ali je smisleno konstatirati kako je nadrealizam osvjetljavao i osmišljavao kroz umjetnost te ,,tamne špilje duha” pokazujući podijeljeno ljudsko biće koje je, kako je govorio Machiavelli ,,pola čovjek pola zvijer”. Dimitirje Popović za Nacional.

Jučer (19:00)

Od luzera do lidera

Starešina: Trumpova pobjeda barem je otvorila mogućnost da se Zapad prestane samouništavati

Zadržavanje postojećega smjera izgledno vodi svijet prema kraju zapadne dominacije, i ekonomske i političke. Raznorodni snažni diktatorski i autokratski istočnjački režimi – od kineskoga jednopartijskoga kapitalizma i diktatorskoga velikodržavnoga ‘ruskog svijeta‘ preko iranske islamske teokracije do latinskoameričkih ljevičarskih neomarksističkih režima – uspjeli su potisnuti međusobne sukobe i različitosti te postići visok stupanj jedinstva nasuprot Zapadu kao zajedničkom neprijatelju kojeg valja pobijediti ekonomski, politički, kulturno, sigurnosno, a prema potrebi i vojno. Rusija je od Europe stvorila plinsku ovisnicu, ponajprije zbog njemačkih geopolitičkih ambicija i podcjenjivanja ruske velikodržavne tradicije. Islamsko osvajanje Zapada, ponajprije Europe kao kolijevke judeokršćanske civilizacije i Amerike kao glavne zapadne sile, rezultiralo je dugoročnim sigurnosnim ugrozama unutar zapadnog svijeta.

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima unijela je novu dinamiku u taj proces i donijela nadu da se taj za Zapad pogubni trend može zaustaviti, pa i preokrenuti. Međutim, da bi se to dogodilo, sama statistička izborna pobjeda jedne osobe, ili jedne političke opcije, nije dovoljna. Treba se steći niz uvjeta. Višnja Starešina za Lider.

Jučer (12:00)

Psi ne znaju da se tako "slavi"

Jergović: Tko za Božić puca, taj za Božić ubija

Ove godine za došašća više se pucalo, jer je u ljudima živa svijest o bezakonju i o državi u kojoj se pravo selektivno primjenjuje. Petarde su, naime, zabranjene, kao i topovski udari i sav taj eksplozivni asortiman i pirotehnička galanterija – izuzev prskalica! – i vrlo je vjerojatno da se toliko puca upravo zato što je protuzakonito. Istoga dana kada je tako, zarad posvemašnje ljudske gluposti i bespravlja i bezakonja u državi, moj četveronožni prijatelj doživio privremeni slom svojih ideala, jedna moja dobra i silno talentirana prijateljica objavila je fejsbučnu vijest da je u dnevnoj bolnici u Vrapču.

I sve to je, ama do u pojedinost, blisko i srodno svjetovima mojim i moga susjeda psa. Tiče se svakodnevice, tiče se nespremnosti ljudske i pasje da se resetiramo oko onog što nam se davno usjeklo u pamet i iskustvo, tiče se ovog zapravo strašnog doba godine, u kojem su trgovina i razbojništvo uzurpirali Božić, a tiče se i smrtonosne nespremnosti ljudske da se razumiju drugi ljudi. Poput najgorih među psima – takvih pasa u našem neboderu nema! – širimo bijes i mržnju, i sahranjujemo žive oko sebe, čim pokažu neku slabost, ili nešto što nama izgleda kao slabost. Miljenko Jergović.

Jučer (09:00)

Politički nekorektan um

Beck: Pomračeni um vidi samo svoje pravo

I nema druge misli da nego da pokaže onima koji su mu ga povrijedili. Što je Breivik napravio na otočiću Utøya kad je ubio 69 mladih nego im pokazao? Što je dečko iz beogradske škole naumio kad je krenuo na nastavu s napunjenim pištoljima, nego da im pokaže? Nije potrebno razmišljati što je zagrebačkog mladića potaknulo na nasilje u osnovnoj školi prema bespomoćnoj djeci, sve do ubojstva. Mi to znamo. Išao im je pokazati. Što i zašto, i kako to da nije svjestan posljedica, i po druge i po sebe, to ne znamo i nećemo nikad saznati. Ali i ne trebamo se naginjati nad taj mračni ponor. Dovoljno je da znamo da moramo zaštiti sebe. Ako su zatvori i psihijatrijske klinike tolerantno raspoložene, i sklonije razmišljati o svojim štićenicima nego o njihovim žrtvama, tim gore.

Svaki ravnatelj hrvatske škole, ako ne angažira zaštitara na ulazu i detektor metala, i ako ne organizira pretres ruksaka, bit će odgovoran za idući zločin. Licemjerno bi bilo reći da se djeci tako oduzima bezbrižnost djetinjstva. Ionako im je već oduzeta. Djeca bolje od ideologa nevladinih organizacija znaju da je čovjek iracionalno i nasilno biće. I otkriveno im je ono što psihijatri ne vide – da je manijak opasan. Ali ni to se ne smije reći. Boris Beck za Večernji (i Narod)

Prekjučer (19:00)

Zato budimo ovih dana svi u miru

Vučetić: Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva

Prvoloptaški prigovori bi ovu rečenicu proglasili tipičnim protestantizmom, ali, ako je smisao kršćanstva da se kršćanska poruka spozna snagom individualnog razuma te da se oživotvori snagom individualne volje, onda je jasno da kršćanstvo nije religija kolektiviteta. To što neki, redovito oni koji imaju političkih i financijskih pretenzija, žele drugima nametnuti svoju viziju kršćanstva kao kozmičko rješenje, time samo pokazuju protukršćansku narav kolektiviteta bez individualnog egzistencijalnog pristanka.

Riječ je o nasilju, a ne o religioznosti. Nametanje svoje volje ili svoje interpretacije cjeline smisla drugima nije čin dobrohotnosti i humanosti, na djelu je svirepo nasilje. Nasilno kršćanstvo je samo jedno, dok slobodnih kršćanstava ima onoliko koliko ima slobodnih kršćana. MAlo filozofije za Božić donosi Marko Vučetić.

23.12. (23:00)

'Ovo je, nažalost, bio samo posljednji. Za sad'

Dežulović: Prvi ili posljednji put

U nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele su se dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu. Na prostorima gdje su takvi slučajevi posljednji put zabilježeni još u Drugom svjetskom ratu. Sve sličnosti dviju tragedija, isprepletenih tog petka ujutro, svele su se tako na zajednički nazivnik s upitnikom: što nam se dogodilo? Dvije priče bolno očitih paralela – sadašnji, odnosno bivši učenik upada u osnovnu školu i oružjem se obračunava sa svojim demonima – završavaju stoga i paralelnim zaključkom društva i politike: obje tragedije bile su “izolirani slučajevi”, “strašni incidenti”, ali ipak “incidenti”, nešto dakle što se dogodilo “prvi put” i što se inače ne događa kod nas, nego u Americi. Posve zanemarujući jednostavnu logičku premisu po kojoj je svaki “prvi put” po prirodi stvari “izolirani slučaj” i da iza svakog “prvog puta” dolaze drugi, vrlo neizolirani. Boris Dežulović za Novosti.

22.12. (14:00)

A tko mu je držao ceker?

Dežulović: Kako svezati kravatu bez naknadnih “zašto?”

Pitanje je sada već legitimno: zna li itko od HDZ-ovaca samostalno koristiti kišobran? Zvuči, ne kažem, kao sitničavo cjepidlačenje, ali nije stvar u kišobranu. Ministri, rektori i predsjednički kandidati nisu tu da sklapaju i rasklapaju kišobrane, već da upravljaju složenim Vladinim resorima, najvišom obrazovnom institucijom u državi ili državom samom. Od mogućnosti da a) ne znaju upravljati jednostavnim ručnim kišobranom, gora je stoga samo ona jedina preostala, da upravljati kišobranom jednostavno b) ne žele i neće.

Jer šta? Ako se danas od njih očekuje da sami po kiši nose službeni kišobran, već sutra očekivat će se od njih i da sami vežu kravatu, a onda i da sami otvaraju vrata lifta ili automobila, ili da ih čak sami voze, pa na koncu da sami rade i sve ono što inače svakodnevno rade ostali samostalni nosači kišobrana, takozvani obični građani… Boris Dežulović za Novosti o videu koji je zaintrigirao ljude.

22.12. (13:00)

Bila bi veća fora da ga je nazvao tenisač Boris Becker

Boris Beck dobio poziv od samog sebe i odazvao se na kavu

Pomislio sam da je dobro katkada se naći sa sobom pa sam pristao. Piše to Boris Beck za Večernji list. “Ali ti ne pričaš sa sobom“, kaže Boris Beck na kavi, „i moja supruga se ne zove Martina nego Jana. Ti nisi ja. Ti imaš četvero djece, a ja dvoje. Ti piješ kavu, a ja čaj. Ti živiš na Medveščaku, a ja u Vurotu, otkad sam se preselio s Borongaja. Ja sam tvoj bratić, Boris. Pa znaš me. Uvijek nas brkaju u apoteci, i knjižnici, i banci. I HRT je jednom uplatio tvoj honorar meni pa je bilo petljanja dok se to nije riješilo. I Srpsko narodno vijeće svake godine šalje tvoju pozivnicu za Božićni domjenak meni. Zato nikad ne odeš. Zbog toga sam te i zvao.“ Tek sam tada primijetio da onaj, za kojeg sam mislio da sam ja, ima veliku i gustu kosu i bradu. To je zbilja moj dragi rođak Boris Beck! I eto, tako je propala moja namjera da se suočim sam sa sobom na kraju ove godine. No barem znam da nisam poludio, a danas to nije lako. Narod

21.12. (21:00)

Da ti mozak otupi

Jergović: Ne krivite mobitele zato što ste zaboravili materinji jezik i izgubili moć mišljenja

U hrvatskome jeziku pojmu brain rot možda su najbliži pojmovi “ludilo mozga” i “tupilo od nekuženja”. Premda ni jedan ni drugi ne znače isto što i brain rot, tiču se sličnog gubitka moći mišljenja, koje je posljedica hranjenja misli neadekvatnim sadržajima. Skrolanje, tojest tumaranje po ekranima koji su prenapučeni glupošću, kao i posjećivanje katastrofičnih infotejment portala, proizvodi ono ludilo mozga i onu vrstu brain rota, te ono tupilo od nekuženja, koji čovjeka vode do teorija zavjera, antivakserstva, vjerovanja u istarske vile kekinke, te u koješta drugo u što ljudi koji čitaju knjige i normalne novine, ili posjećuju regularne portale i paze kako se i kuda kreću po društvenim mrežama, nikad ne bi povjerovali. Brain rot je ono ludilo mozga iz kojeg se rađaju fašizmi novog doba. Zlo u ljudima manji je problem nego tupilo od nekuženja. Sa zlom, naime, čovjek zna na čemu je, dok je na tupilo od nekuženja često moguće reagirati samo tupilom od nekuženja. Postoji u našem jeziku vrlo precizan pojam, kojim se označava nešto što prethodi pojmu ludila mozga, nešto što je starije nego brain rot. To je lijenost uma. Miljenko Jergović za svoj blog.

20.12. (23:00)

Lako za dijagnozu, a terapija?

Basara: Treba nam 10 tisuća Veselina Savića

Dr Vesko je mnogo bolje nego većina psihijatara znao da li je neko klinički lud, ili se pravi da je lud ili je – ima i takvih slučajeva – genijalan pa okolini izgleda da je lud. Tako je, recimo, jednog pacijenta, kome je bio dijagnostikovan poremećaj dvostruke ličnosti – bio je umislio da je Ćirilo i Metodije – najurio iz bolnice kad ga je osoblje obavestilo da pacijent traži dva obroka, jedan za Ćirila, drugi za Metodija. Taj nije lud, rekao je Savić. I bio je u pravu.

Dr Savić je isto tako bio u pravu kad je tvrdio da ima podosta dibidus ludih tipova koji se pretvaraju da su mentalno zdravi i koji tako i izgledaju. Tako je, npr. – ovo sam čuo od Vuka Draškovića – kad je prvi put video Miloševića na televizoru, u trenu postavio dijagnozu. Koju? Mogao bih to da vam kažem, ali to bi bilo u suprotnosti sa zakonom o zaštiti prava pacijenata. Svetislav Basara