Starešina: Nema dramatike u tome što su u Poljskoj otvorena vrata promjeni vlasti - Monitor.hr
24.10.2023. (07:05)

Ne brinite se za njih

Starešina: Nema dramatike u tome što su u Poljskoj otvorena vrata promjeni vlasti

Mainstream analitičari unaprijed slave veliki politički zaokret Poljske, njezin povratak u Bruxelles koji je financijski sankcionirao aktualnu poljsku vladu, ali i predviđaju da formiranje nove vlade neće biti ni brzo ni jednostavno. Naime, predsjednik Andrzej Duda (PiS) vjerojatno se neće žuriti, nego će najprije ponuditi mandat za sastavljanje vlade PiS-u kao relativnom izbornom pobjedniku, PiS neće bez otpora predavati pozicije koje drži u državi i društvu. S pozicije površne europske politike i isto takvih medija, čini se da je Poljska pred dramatičnim zaokretom i kao da je izbornim rezultatom Tuska i partnera upravo izbjegla put u ponor. No promatramo li poljski dugoročni politički i ekonomski razvoj u posljednje 34 godine, od uvođenja političkog pluralizma i oslobađanja od sovjetskog (ruskog) tutorstva, ovi su izbori tek nova epizoda u stabilnom razvoju Poljske kao najuspješnije države postkomunističke Europe. Višnja Starešina za Lider.


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Misli na sebe, zagrli druge

“Lako za mene” – tako govori moja mama, tako je govorila moja baka uvjerena da je u pitanju vrlina, ali zapravo nije

Ne znam kakva je to devijacija u mozgu, ali znam da ju imaju mnoge žene – TEBI treba dat sve, MENI ne treba ništa. A kako objasnit budali da se oko sebe smije – i mora – trudit jednako kao što se trudi oko drugih? Unatrag nekoliko mjeseci za tog nekog drugog (ali ne i samo za sebe) domaću juhu radim minimalno dvaput tjedno jer mi je važno da jede lijepe stvari napravljene s puno ljubavi. Tom nekom drugom svaki dan serviram voće, donosim čašu vode i pazim da je zbrinut onako kako pazim da su zbrinuti i moji nećaci i svi ostali ljudi koje volim.

Kad učiš sebe da ti treba malo, gotovo ništa, isto učiš i druge – a svijet je prepun žena koje ne samo da su se tako naučile, nego to smatraju vrlinom. Nije, samo je obično zanemarivanje. Andrea Andrassy za Miss7
Jučer (23:00)

Da se ne zaboravi

Dežulović: Trijumf dobre volje

U noći između 14. i 15. ožujka 1939., kada je u četiri sata ujutro čehoslovački predsjednik Emil Hácha, pritisnut čvrstim i neoborivim argumentima Adolfa Hitlera i njegove desne ruke Hermanna Göringa, konačno je potpisao sporazum i predao zemlju Njemačkoj. “Ovo je najveći trijumf u mom životu! Ući ću u povijest kao najveći Nijemac svih vremena!” izjavio je Hitler nakon povijesnog noćnog sastanka. Samo par sati kasnije trupe Wehrmachta mirno su i bez otpora ušle u Čehoslovačku, i sutradan, 16. ožujka njemački je Führer u Praškom dvorcu proglasio njemački protektorat.

Već u svibnju započeli su pregovori između Hitlera i Staljina, i svega tri i pol mjeseca kasnije u Kremlju je potpisan Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a. Europa je odahnula, Britanija i Francuska su odahnule, Poljska je odahnula, cijeli je svijet odahnuo, i ne znajući zapravo koliko je te dramatične noći između 14. i 15. ožujka 1939. bio blizu apokalipsi. Drugi svjetski rat spriječen je historijskim, veličanstvenim trijumfom diplomacije, dijaloga, kompromisa, zdravog razuma i dobre volje. Boris Dežulović za Novosti.

Jučer (17:00)

Fajt kolumnista

Ivančić: O pizdarijama

Nejasno je zbog čega Miljenka Jergovića, suočenog sa “žalosnim” srazom ljevice i desnice oko sudbine štandarca na splitskome Narodnom trgu, prožima “ozbiljna nelagoda”, kada su njegovi argumenti do detalja podudarni s lupetanjem zadriglih desničara. Drugim riječima: ponašat ću se kao zadnji pizdun pristajući da po nalogu vlasti klešem pizdarije koje su suprotne istini i mojim osobnim uvjerenjima, za mastan honorar, ali ću se principijelno ustobočiti kada se pojavi inicijativa da se pizdarija barem djelomično ispravi, da se približi istini i mojim uvjerenjima, žestoko braneći svoje autorsko pravo na pisanje pizdarija po političkom diktatu.

Zbog čega? Zbog toga što moj spomenik, iz naknadne perspektive, funkcionira kao implicitna kritika onih koji su me za tu pizdariju angažirali, jer sam kao plodan i svestran umjetnik evoluirao od pizduna u kritičara vlasti koja me držala na platnome spisku, a i honorar je, uostalom, odavno potrošen. Viktor Ivančić reagira na tekst kolege, za Novosti.

Prekjučer (17:00)

Autorska prava na politički statement

Jergović: Kipar Kuzma Kovačić imao je pravo kada je zabranio da mu se dira u monument na splitskoj pjaci

Vlasti Ivice Puljka su, dakle, nadopisale datum, kipar ih je tužio i dobio proces. Hvala Bogu da ga je dobio, jer da nije, sad bi svaka budala mogla nadopisivati Krležine “Zastave” ili, što da ne, u “Sarajevskom marlboru” popravljati završetke priča. Na to su se Puljak i puljci tako razbjesnili da su prerezali spomenik i nekamo ga odnijeli. Namjera im je da na njegovo mjesto postave nešto drugo u što će se moći zadjenuti koplje sa zastavom, a na što nitko, kako kaže Puljak, neće polagati autorsko pravo. I još je rekao da će Kovačićev monument ponuditi nekom muzeju u Šibeniku, da se tamo pokaže dokle sve historijski revizionizam može ići.

Doktora za elementarne čestice valja sad upozoriti na još jednu elementarnu činjenicu, koja se tiče autorskih prava, ali i života u zajednici: izloži li on poruzi djelo Kuzme Kovačića i izloži li ga na način koji će umjetnika vrijeđati, Kovačić ga opet može tužiti, pa će Puljak opet izgubiti proces. Naime, to što ste vlasnik nečije slike ili skulpture, ne znači da možete njome raspolagati na načine koji će biti uvredljivi po autora. Miljenko Jergović za svoj blog.

Četvrtak (08:00)

Bila bi to famozna predstava

Basara: Kako sam pod starost cenzurisan

USFRJ-otu ni u njenim najrigidnim danima nije bilo cenzure, u smislu institucije koja odlučuje šta se može, šta ne može štampati u novinama, prikazivati u bioskopima ili igrati u pozorištu. A opet – osim u retkim, vrlo kažnjivim izuzecima – nikada nije štampano, prikazivano ni igrano ništa što bi izazivalo mrštenje SFR-jotovih državnih vrhova. Pa kako je to bilo moguće? Lako. Evo kako. Svi su znali koje su teme zbog kojih bi se državni vrhovi namrštili, sledstveno niko – osim retkih koji su prolazili ko bosi po trnju – nije ni pomišljao da štampa, prikaže ili odigra nešto zbog čega bi se državni vrh namrštio. Svetislav Basara opisuje kako su mu tek sad predstavu za koju je pisao scenarij stavili na led…

Utorak (11:00)

Iz pijeska vire krunisane glave...

Rašeta: Kamo dalje, rođače?

Europa nije zajednica vrijednosti, to je fatamorgana koja je dosad bila podupirana silama kojih više nema. Europa nema vojsku. Europa nema jake lidere. Vrh Komisije nije izabrao narod. Orban kaže da će se EU raspasti u roku od tri godine. To je zastrašujuća perspektiva. Čak i ovakva, birokratizirana, uhljebnička, shizofrena Europska unija najbolje je što se našem kontinentu dogodilo nakon poraza Napoleona i stogodišnjeg mira zvanog Pax Britannica. Vođe država morat će organizirati seriju sastanaka na kojima će dogovoriti kako dalje. Održivi optimum zajedništva značio bi zajedničko tržište, Šengen, euro, suverene nacije. Vjerojatno će trebati promijeniti načelo izbora za Komisiju, koju oktroiraju elite, i naći odgovor na tri ključna pitanja. Boris Rašeta nakon gledanja jednog od Dnevnika, za Novosti.

Ponedjeljak (08:00)

Konzervativni na van, liberalni iznutra

Jokić: Kad idoli desnice zastrane: ‘Živi i pusti živjeti’, procijede i Hrvati koji vole Muska i šeficu AfD-a

Potpuni nesklad životnih izbora političara i javnih osoba i njihovih stavova i akcija znak je trenutka u kojem živimo. On označava gubitak konzistentnog vrijednosnog sustava koji pojedincima osigurava važan okvir razumijevanja stvarnosti. Posebice je to nezgodno za konzervativnu opciju u čijoj je osnovi principijelno shvaćanje određenih vrijednosti. Idolopoklonstvom prema Musku i Weidel ta pozicija postaje izrazito fluidnom, a pojedinci, kako bi riješili kognitivnu disonancu s kojom se svakodnevno susreću, najčešće pribjegavaju objašnjenju kojim zanemaruju njihove osobne odabire, čime se približavaju liberalnom shvaćanju svijeta. Boris Jokić za tportal

02.03. (20:00)

'Za dokazivanje svetinje biološkog očinstva dovoljno je samo ime u rubrici "mladoženja", nažvrljano kemijskom olovkom, vrlo vjerojatno i pod utjecajem alkohola'

Dežulović: Moj Ivane, poočime mio

Da, gospodo: što se Države i Zakona tiče, “djetetovim ocem smatra se majčin muž ako je dijete rođeno za vrijeme trajanja braka ili u razdoblju do tristo dana od prestanka braka“: točno tako piše u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske. Primijetili ste, nigdje ne piše, nemam pojma, “djetetovim ocem smatra se njegov biološki muški roditelj”, nego samo – “majčin muž”! Najvažnija biološka činjenica katoličke Hrvatske, očinstvo, pravno je tako ovjerena tek potpisom mrtvog pijanog vjenčanog kuma Joze! I Brad Pitt može mirno spavati, otac njegovog malog je majčin muž, slučaj zaključen.

Od tog trenutka – ponavljam, samo na temelju kemijskom olovkom nažvrljanog imena u rubrici “mladoženja” – majčin muž dobiva sva prava biološkog oca koja otac posvojitelj nema, a nema ih samo zato što je njegovo ime nažvrljano u rubriku “ime posvojitelja”, umjesto u rubriku “ime mladoženje”. Po čemu je, ja se ispričavam ako ću povrijediti nečije vjerske osjećaje, čak i nesretni nazaretski marangun Josip biološki otac Isusa Krista. Dame i gospodo, Boris Dežulović za Novosti.

02.03. (18:00)

Ako ništa, ovaj je barem iskren

Beck: Staljin, Tito i Hitler nisu dali da ih se vidi u gaćama, ali Trumpa to ne brine

Svi su vlastodršci voljeli da se snimaju veličanstveni filmovi o njima i njihovoj partiji i revoluciji, i za to su birali najbolje. Za Staljina je snimao Sergej Ejzenštejn, genij montaže, kako bi uhvatio dinamiku klasne borbe. Hitler je angažirao veliku Leni Riefenstahl, majstoricu dokumentarizma, da obuhvati mase koje su mu klicale. Tito je izabrao Richarda Burtona da ga glumi, da ga pretvori u holivudski san. Trump i Musk izbacili su poluminutnu poluamatersku krpariju o Gazi koju im je napravila umjetna inteligencija. Vidjeli smo je na Trumpovoj mreži Truth Social koja je spojila nespojivo – istinu (Truth) i Trumpovo ime. Piše to Boris Beck za Večernji list. Propaganda diktatora nekad je bila vješta i racionalna, a ova je traljava i nadrealna. Klipić je sekvenca sna, s likovima i prizorima koji ne slijede kronologiju ili logiku, nego izranjaju po analogiji. Stara je propaganda lagala, a ova, u svojim halucinantnim slikama, govori istinu. Cijeli tekst na Narodu.

01.03. (15:00)

Ispravljanje nepravdi na spomenicima

Ivančić: Nabijanje na štandarac

Svaka čast Ivici Puljku šta je maka štandarac sa Pjace – rekla je građanka pospanome mužu. “Jedino me brine šta će ta gesta ostat na razini izoliranog incidenta, a ne ozbiljne i sustavne prakse. Umisto da bude tek početak, bojin se da će to bit početak i kraj spliske antifašističke inicijative.”

“Kako to misliš da će antifašizam ostat na razini izoliranog incidenta?” zainteresirao se razbuđeni suprug.

“Mislin onako kako san rekla”, rekla je građanka. “Jerbo je ona lakrdija sa štandarcon bila samo kap u moru hadezeovskoga spomeničkog zagađenja. “I sad, kad su bageri već u pogonu, kad se ljudstvo zagrijalo, umisto da se krene dalje, da se potaracaju i drugi spomenici mračnjaštvu šta unakazuju ovi grad, saće sve stat, viruj ti meni. Sve će završit sa kamilicon na Pjaci.”

“Dobro, ženo božja, al ti bi samo rušila, kršila i taracala!” rekao je suprug, blago porumenjevši. “Pa nemoš tako! Nećemo se valjda jedino sa bagerima borit za tekovine antifašizma?”

“Di god se okreneš, naletiš na Domovinski rat ka izgovor za zatiranje antifašizma. Totalna trapula. Zato je u ovoj zemlji antifašizam posta eksces, a ne pravilo…” Viktor Ivančić za Novosti.