Slučaj Ogenj – lavovi nas jedu zato što smo kršćani - Monitor.hr
31.07.2023. (06:00)

Dobra reklama za Progledaj srcem

Slučaj Ogenj – lavovi nas jedu zato što smo kršćani

Nakon vijesti o zabrani nastupa koprivničkog etno/folk/punk/rock benda Ogenj zbog stava njihovog frontmena o abortusu stigao je komentar i s druge strane, Ivana Laića iz Ravno do dna: U slučaju Ogenj ne može se govoriti niti o otkazivanju, a još manje o zabrani, budući da koprivnički bend ni u jednom trenutku nije službeno od kluba najavljen kao predgrupa. Močvara je klub koji za svoj program odgovara pred svojom publikom i onima koji je financijski podupiru, pa kao takav odlučuje hoće li svoj prostor, ime i brend položiti pred nekog izvođača ili neće. Slučaj Ogenj u svojoj se srži uglavnom svodi na zanovijetanje klubu jednog benda koji ne bi trebao uopće željeti nastupiti u okruženju koje oni i njima ideološki srodni opanjkavaju već desetljećima kao komunističko, pro-LGBTQ i antikršćansko. Osim što su malo poradili na PR-u i skupili ponešto ekstra klikova na video sporne pjesme, slikovito rečeno, Ogenj djeluje poput skupine ljudi koja je svojevoljno ušetala u amfiteatar ravno u ralje gladnih lavova koje je prethodno desetljećima zadirkivala, a sad uzvikuju da ih zvijeri proždiru samo zato što su kršćani.


Slične vijesti

Jučer (17:00)

Ako želite svoju djecu približiti klasicima koje će (možda) lakše shvatiti kad malo odrastu...

‘Paddington in Peru’ – Paddington, gnjev Božji

Možda na prvi pogled nategnuto i nespojivo zvuči usporedba između Herzogovog klasika i najnovijeg poglavlja o računalno generiranom medvjedu u režiji debitanta Dougala Wilsona, ali nije samo spomenuti sinopsis i lokacija u Peruu signal o tome da je epizoda o povratku slavnog dlakavca korijenima stvorena na konverzaciji s klasicima, već će “klasični filmofili” prepoznati konverzaciju i s drugim pustolovnim ostvarenjima smještenim u Latinsku Ameriku kao što su recimo još jedan Herzogov film, “Fitzcarraldo” ili “At Play in the Fields of the Lord” Héctora Babenca za one koje su gledali više. Ako imate djecu, a želite i sebi priuštiti solidnu zabavu dok provodite vrijeme s njima, “Paddington in Peru” je izbor za vas. A ako mislite da biste više biste uživali gledati kako na istoj lokaciji Klaus Kinski tone u ludilo i pritom stvara osjećaj nelagode redatelju i cijeloj ekipi, kao i vama kao gledatelju, onda vam mogu preporučiti jedan dijamant iz 1972. koji se zove “Aguirre, der Zorn Gottes”, kaže Ivan Laić za Ravno do dna

24.01. (18:00)

Biografski, ali labav s činjenicama

A Complete Unknown: Niz maglovite ruševine vremena

Razlog tome zašto fikcionalizacija ovdje tako dobro funkcionira leži u činjenici da je središnji lik filma upravo Dylan, čovjek koji je od savijanja stvarnosti zbog kvalitete priče napravio karijeru. Bob je mijenjao svoje persone jednako često kao i David Bowie, a u “A Complete Unknown” vidimo barem tri iz tog razdoblja, čaplinovskog imitatora Guthrieja, klinca koji će postati prorokom i glasogovornikom folk generacije te rock and roll božanstvo u rađanju 1965. godine – i svaka od njih je jednako Bob Dylan. Možda bi u slučaju nekog drugog glazbenika koji i sam sudjeluje u odobravanju vlastite biografije slučaj mogao biti da možete očekivati ušminkani hagiografski prikaz glavnoga junaka, kad je Dylan u pitanju taj strah je neopravdan. Dylan je ovdje prikazan pun mana, umišljen, osoran, nevjeran, itekako svjestan svog talenta, ukratko upravo onakav kakvog ga vidimo u dokumentarcu D.A. Pennebakera “Dont Look Back” koji ga prati u razdoblju iz druge polovice filma. Ivan Laić za Ravno do dna

18.01. (10:00)

One day the sadness will end, but I don't think today's the day

Još jedan in memoriam: Postoji i pridjev koji je u široku uporabu ušao kao ‘linčevski’

U izboru 40 najboljih filmskih redatelja danšnjice, The Guardian je tako upravo Lyncha stavio na prvo mjesto 2007. (s bodom više od Martina Scorsesea), proglasivši ga najbitnijim filmašem ere zbog uradaka koji su “zastrašujući, razdražujući, razotkrivajući i divlji”. Povrh toga, njegovi su filmovi mahom nelinearni, višeznačni i podložni interpretaciji, ali uvijek osjetilno zavodljivi i upečatljivi, te ostavljaju dojam da nije potrebno proniknuti u njihove poruke, jer zbog njihove snolike kvalitete i sočnog okusa svatko iz njih može izvući vlastitu esenciju kojoj dodatni logički zaključci nisu potrebni. Ivan Laić za Ravno do dna

16.01. (18:00)

Ali i dalje dobro

Franz Ferdinand – The Human Fear: Nedovoljno smiono

Iako “The Human Fear” možda u konačnici ostavlja bolji dojam od svojeg izravnog prethodnika “Always Ascending” i negdje je po slobodnoj procjeni na razini “Right Thoughts, Right Words, Right Action”, nažalost na koncu ipak nije donio priželjkivani iskorak u novo ili povratak starog nadahnuća. Kažu na Ravno do dna, a mi kažemo – svejedno preslušate.

04.01. (08:00)

Kao da nije dovoljno horora za početak godine

Eggersov ‘Nosferatu’: Čisti apetit

U dva sata i petnaestak minuta Eggers postiže idealno trajanje u kojem svima u podsvijest upisana radnja ne postaje naporna, a u to vrijeme vizualno odaje počast davnom izvorniku koliko i razvija priču na načine koji su zanimljiviji suvremenoj publici. Sve to dodatnom jezom nabija i atmosferična glazbena partiture irskog skladatelja Robina Carolana koji je također Eggersovo otkriće iz prethodnog filma. Stoga “Nosferatu” djeluje kao nepropusna cjelina izrazite kakvoće na svim razinama, a jedina stvar koja je sputava jest okvir fabule koji mu je nametnut originalnim materijalom. Ivan Laić za Ravno do dna, a imate temu i na Forumu.

03.01. (10:00)

The Freewheelin' Jimmy Carter

In memoriam: Jimmy Carter (1924. – 2024.) – rock & roll predsjednik

Naime, gotovo ni jedan drugi američki predsjednik do Baracka Obame nije toliko uspješno prigrlio popularnu kulturu kao oruđe prenošenja svoje poruke i približavanja puku kao što je to uspjelo Carteru, onom koji je doživio najdublju starost, nadživio mnoge svoje nasljednike i desetljeća nakon odlaska s vlasti posvetio plemenitim humanitarnim ciljevima do zadnjeg dana. Još dok je bio guverner, njegovu su kuću posjećivali glazbenici poput Gregga Allmana i Robbieja Robertsona, a u sedamdesetim godinama zbližio se i s Bobom Dylanom koji se također oprostio od Cartera. Nije samo rock kultura bila privlačna Carteru, slavan je i jazz concert koji je u Bijeloj kući upriličio 1978. povodom 25. godišnjice Newport Jazz Festivala, a na kojemu su nastupili, između ostalih i velikani kao što su Herbie Hancock, Sonny Rollins, Max Roach i Dizzy Gillespie, a potonjoj se dvojici pridružio i sam predsjednik kako bi izveo pjesmu i to, naravno, “Salt Peanuts”, s obzirom na njegovu povijest s farme kikirikija. Na Ravno do dna o dokumentarcu Jimmy Carter: Rock & Roll President koji je izašao 2020. godine.

22.12.2024. (09:00)

Pljunuti Bob, ali ipak - original je original

Izašao soundtrack album za nadolazeći film o Bobu Dylanu, na Ravno do dna kažu – ‘uncanny’

Izraz uncanny resemblance u engleskom jeziku odnosi se na zapanjujuću ili nevjerojatnu sličnost između dvije ili više stvari koja je toliko izvanredna ili iznenađujuća da djeluje jezivo ili uznemirujuće. To je obično i pojam koji se koristi kad u nekom filmu glumac “skine” stvarnu osobu toliko dobro da na trenutke zaboravite da to što gledate nije ta osoba nego glumac. U Chalametovom slučaju, glumac je trebao naučiti svirati gitaru (zlobnici bi rekli da mu nije trebalo mnogo da dosegne Dylanovu razinu, ali zlobnici nemaju pojma).

Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima. To ne znači da su ove pjesme bezvrijedne; u njih je uloženo mnogo truda i dobro je da postoje njihovi zapisi, no pitanje je koliko će puta čovjek odlučiti poslušati kopiju nečega, koliko god solidnu, prije nego što se vrati pravoj stvari. Ivan Laić za Ravno do dna

03.12.2024. (09:00)

Prequel koji nam možda i nije trebao... ili možda je?

3,6 rendgena: ‘Wicked’ i coprnjački antifašizam

Adaptacija brodvejskog megahita istoga imena koji donosi priču koja je prethodila događajima opjevanima u legendarnom “Čarobnjaku iz Oza”, “Wicked” govori o tome kako je čarobnica Elphaba postala The Wicked Witch of the West te bilježi njezin razvoj prijateljstva s kolegicom G(a)lindom. Nekima od nas će se činiti kao jednostavno prevelik zalogaj sa suludim trajanjem od dva sata i četrdeset minuta u kojima uspijeva ispričati tek polovicu priče iz mjuzikla, a ostatak ostavlja za nastavak koji ima uslijediti za godinu dana. Do tog pretjeranog trajanja uglavnom dolazi zbog pretjeranog trajanja pjesama među kojima ima upečatljivih brojeva, ali uglavnom samo priječe nastojanjima da se priča razvija zadovoljavajućim tempom. Ravno do dna… komentiraju i na Forumu

 

01.12.2024. (18:00)

Dosadile mu romanse pa se bacio na horore

Film ‘Heretic’: Instrukcije iz teologije dijaboličnog Hugha Granta

“Heretic” je najvećim dijelom film o sukobu religijskih i antireligijskih svjetonazora i kao takav sadrži mnogo razgovora koje možete smatrati zabavnima premda ne donose nikakve nove ideje koje nisu pred dvadeset godina izložene u knjigama Denneta, Hitchensa i Dawkinsa i nakon toga do zadnjeg atoma ponavljane u bilo kakvim internetskim raspravama vezanima za tu temu. U filmu su neke od njih ipak ilustrirane kroz zanimljive parelele s popularnom kulturom, od društvenih igara do rock glazbe, što pak rezultira s par odličnih “needle dropova”, tj. trenutaka u kojima neka poznata pjesma preuzima glavnu riječ u sceni, pa tako judaizam, kršćanstvo i islam postaju The Hollies, Radiohead i Lana Del Rey. Pomalo neočekivano novi film Scotta Becka i Bryana Woodsa je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova. Ivan Laić za Ravno do dna.

09.11.2024. (23:00)

I Oscar sezona lagano može početi

Conclave: Crni dani u Vatikanu

FIlm počinje sa smrću pape zbog koje se kardinali okupljaju u srcu Svete Stolice kako bi odabrali njegovog nasljednika. Glavnu riječ u ovoj ceremoniji vodi kardinal Lawrence (tumači ga Ralph Fiennes u jednoj od najboljih uloga svoje ionako impozantne glumačke karijere), dekan zbora mučen sumnjama, što u instituciju koje je dio, što u vjeru kao takvu, a najviše u ljude koji poput predatora igraju igru moći ciljajući na čelnu poziciju u Katoličkoj crkvi. Osim adaptiranog scenarija koji će definitivno biti jedan od favorita za Oscar, i Fiennesa kojeg već mnogi izdvajaju kao potencijalnog osvajača zakašnjelog Oscara za glavnog glumca, tu je i cijeli niz sporednih glumaca koji bi filmu mogli donijeti Oscar za najbolji ansambl kad bi se ona počela uručivati već na ovoj dodjeli. Ivan Laić za Ravno do dna. Forum