Spaliti vunu, kaže, grehota je, i priča kako je neki čovjek s Pešteri to učinio, pa mu udarila bolest u ovce i sve mu pomrle
Sinan Gudžević: Nekada je vuna bila jedno od mjerila imetka, a danas nije ništa
Ovoga ljeta mi često u sjećanje dođe davni rođak Rahim Gudžević. Čobanin tuđih ovaca, cijeli život najamnik od Đurđevdana do Mitrovdana, nije čitao ni pisao, a mnogoj je zvijezdi na nebu dao ime. Imao je odgovor na svako pitanje koje bismo mu mi dječaci kraj ovaca postavili. Kad smo ga jednom upitali, kad će biti kraj svijeta, rekao je: “Ovo naše selo je na kraju svijeta. A svijetu će doći kraj kad kraj počne kod nas. A to će biti kad nestane pčela, i kad ovcama ne poraste vuna, te se ne mogne ništa s njih šišati.” Selo je tada, kad je Rahim ovo kazao, imalo više stotina ovaca, a pčele je imalo nekoliko kuća. Pčele nisu bile neka jaka zanimacija mojih rođaka, ovce jesu. Čudno ljeto ove godine prizvalo je Rahimove riječi. U pčele je udarila kuga i ne množe se, a ovaca je u selu samo osam. U ovce nije udarila kuga, nego je selo spalo na tri stanovnika, pa nema ni ovaca. A kuga je udarila u vunu. Sudbina ovčije vune pouzdan je znak da selo umire, kako se to kaže, u prisustvu vlasti. Umrli su razboji, kudelje, vretena, preslice i prelje, umire drndanje, povesma i pređa. Vunu ne otkupljuje niko, stočari ne znaju šta bi s njome. Novosti
