Šatorašenje po otocima

Imam plan za ljeto, neće vam se dopasti, objavila sam mami i tati. Detalje sam čuvala za sebe do posljednjeg trenutka, da izbjegnem zabrinute pozive cijele obitelji. Kada sam rekla da idem kampirati, i to ‘na divlje’, sama s Pepom i da planiram stopirati, mama je imala zgroženi izraz lica. Tata je pitao da li može s nama.

Pripreme – minimalne: kupovina šatora (od 100-tinjak kuna u Konzumu, ostalu opremu sam naslijedila), provjera Googleovih mapa da vidim gdje je šumovito i prikladno da se sakrijemo, gdje su dućani i bankomati, koliko košta trajekt… Pakiranje je bilo lako, ali torba na na kraju nije, mogla sam je podići samo iz sjedećeg položaja, uz dobar zamah nogu i brzi skok. Smijala sam se svaki put kad sam se vidjela u izlogu u prolazu, izgledalo je kao da torba ima noge.

Što da kažem, pala sam već na prvom testu na prvi dan puta 18.7., umjesto stopa sjela sam na vlak. Onaj ‘brzi’ koji kreće u 11 navečer i stiže u Split u 8 ujutro. Tamo smo se ukrcale na trajekt za Lastovo i vozile oko 5 sati. Nije mi smetalo, nikada nije dosadno gledati more, beskrajnu plavu boju i blještave valove, otoke koji izgledaju kao da lebde u daljini… i krasne mišićave nizozemske turiste. Pepa je očito mislila isto, pa se besramno odgegala do jednoga i izvalila kraj njega tražeći maženje. Kada je dobila što je htjela, pogledala me kao da govori “vidiš, tako se to radi”.

Lastovo, Vis

Kako se brod približavao otoku, turisti su ponovo izvadili fotiće, a ja sam počela skenirati gdje bih mogla dići šator. Desno od luke u mjestu Ubli je svega nekoliko kuća, a nakon njih divljina. Nakon dosta hodanja i provlačenja kroz grmlje, našla sam skriveno mjesto i podigla šator, no kada je sunce počelo zalaziti shvatila sam da sam možda ipak previše udaljena od civilizacije i pomoći ako ju zatrebam, pa sam se opet spakirala i preselila šator u jednu uvalu, sakrila ga iza grma da nije vidljiv sa puta.

Prva noć prošla je sa vrlo malo sna, obje smo se privikavale na noćne zvukove. Ono što je dobro kod šatora je to što štiti od komaraca, grije i daje osjećaj sigurnosti. No kada čujete šuškanje u blizini, ne vidite izvor zvuka, a mašta priziva sjećanja na sve pogledane horor filmove, shvatite da je sve to iluzija. U neko doba noći sam se ohrabrila i izašla iz šatora (uhata kukavica je ostala skrivena u vreći za spavanje) puni mjesec obasjavao je cijelu uvalu, brodići su se lagano ljuljuškali, iznad njih tonu zvijezda, sve je bilo tako mirno i sneno da me prošao strah i, nakon što smo neko vrijeme gledale nevjerojatno romantičnu sliku, konačno smo zaspale.

Lastovo je stvarno krasan otok, uglavnom smo ga prehodale jer udaljenosti između mjesta nisu velike, a cesta je uglavnom ravna i ima zaklona od sunca, barem ako krenete ranije ujutro. Od Ublija smo otišle do Lastova, najvećeg mjesta na otoku. Ono što upada u oči je dosta starih i ruševnih, ali divnih kuća u kojima nitko ne živi. Kako su mi objasnili, na otocima je veliki problem vlasništvo nad nekretninama koje često imaju nekoliko nasljednika, raštrkanih po svijetu, koji se ne mogu dogovoriti, a kuće za to vrijeme propadaju. Stari dio mjesta je na uzvisini i onda se naglo spušta prema dolini, vinogradima i maslinicima uz koje prolazi put koji vodi prema Skrivenoj luci.

Od svih mjesta koje smo vidjele, Lastovo mi se najviše dopalo jer sam se povezala sa njegovom melankolijom i samoćom. Pogotovo jedne večeri kada sam sjedila na kamenom zidiću kraj crkve, gledala zalazak sunca i puštala da me grizu čežnja i komarci, a onda se smijala sama sebi jer se zujanje stopilo sa glasom Jelene Rozge iz obližnjeg restorana. Te sam noći sanjala da spavam pod zvijezdama, pod budnim okom Lune, na vidikovcu iznad mjesta. Ili možda to nije bio san?

Pet dana provele smo na otoku. Ono što mi je bilo najteže je nositi sve stvari cijelo vrijeme na leđima jer ih se nisam usudila ostaviti negdje i vratiti se po njih, osim toga smo svaki dan bile na drugom mjestu. Također, glavni teret bila je voda koju sam morala nositi, jer nisam mogla računati da ćemo naići na dućan u svakom mjestu.

Šestog dana opet smo se ukrcale na trajekt do Splita i onda na drugi za – Vis. Bila sam spremna za nastavak, puno hodanja, umor i skrivanje, ali na otoku nas je dočekala cijela zajednica ‘divljih’ šatoraša, spremnih podijeliti iskustva i hranu, i sigurno mjesto za šator i stvari. Komiža je čisti hedonizam. Na prvi pogled djelovala mi je ‘fensi’ zbog silnih jahtaša, ali šetajući uličicama naišla sam na mnoge slične sebi, ljude koji su došli uživati, noseći sa sobom svega dvije majice, par kratkih hlača i japanke, i veliki prazni prostor spreman za pohranu lijepih sjećanja.

Nikad nisam bolje spavala nego tih tjedan dana na Komiži, na podu, dijeleći vreću za spavanje sa Pepom, u šatoru koji sam prozvala Mali plavi. Iako jeftin, preživio je i vjetar i crvene mrave i moje grubo baratanje. Uljuljkana u gostoljubiv, topli osjećaj sigurnosti koji vlada u kampu i u mjestu, ostala sam duže nego što sam mislila i potpuno zaboravila na lutanje, provodile smo dane na plaži, a noći šetajući i razgovarajući sa strancima u maloj, neobičnoj rakijarnici skrivenoj u jednoj uskoj uličici. Kada sam se vraćala u šator, često sam se uhvatila kako mislim – idem doma.

Dan prije povratka otišle smo na Biševo i, naravno, u čuvenu Modru špilju. Kažu da je jedinstvena, ali tog popodneva vidjela sam još jednu sličnu koju je otkrio moj prijatelj. Otočić je skroz turistički orijentiran, a života ima samo u lukama gdje stoji brod. Naime, na otoku nema vode, ona se mora, kao i hrana, svaki dan dovoziti brodom. Težak život, ali nekolicina staraca odolijeva baveći se vinogradom, voćnjakom i prodajući plodove svog truda turistima.

Kada sam drugi dan u Visu čekala trajekt, morala sam se jako koncentrirati da ne zaplačem, povratak se prikrao prerano i zatekao me nespremnu. U Zagrebu me zgrabio teški povratnički blues, moj kvart nije izgledao poznato, imala sam osjećaj ne da se vraćam doma, nego da sam otišla od njega. Tek kada sam ušla u stan vidjela sam nešto poznato – nered koji sam ostavila prije polaska, i to me utješilo. Odlučila sam tada prvom prilikom ponovo otići.

Ugljan, Pašman i Dugi otok

Prilika se ukazala 14.8., hrabrija i jednako nepripremljena uputila sam se na Ugljan i Pašman. Već prvi dan naišle smo na prepreke: vozač autobusa nije me htio pustiti zbog Pepe, pa smo hodale od Preko do Kukljice i tamo spavale u nekom masliniku, zajedno sa divljim puhovima koji su nam cijele noći skakali po glavi. Noć je bila dosta hladna, dovoljno da se zapitam zašto mi sve to treba, ali kad se ujutro pojavilo sunce, javila se nova odlučnost. Tog jutra nagovorila sam onog istog šofera da nas odveze do Tkona na Pašmanu – besplatno. Oba otoka izgledaju jako poznato, sa svojim apartmanima podsjećaju na sva ona mjesta oko Zadra uz magistralu i sigurno nisu ostavili na mene tako jak dojam kao Vis i Lastovo. Osim toga, Pepa nije bila dobrodošla ni na jednoj plaži pa smo morale dosta dugo hodati da nađemo mjesto. Ali istovremeno, nikada nisam jela bolje i slađe smokve.

Nakon druge hladne noći opet sam se počela razmišljati o razlozima ovog puta. Nisam još našla odgovor.

Provele smo dva topla dana u mjestu Kali, gdje smo imale društvo jednog njemačkog para šatoraša, a mještani su toliko gostoljubivi da su nas uputili da spavamo praktički na glavnoj plaži. Ujutro je na putu do trajekta za Zadar padala kišica, ali kad smo se ukrcale za Dugi otok pojavilo se sunce. To me ohrabrilo jer sam strepila zbog prognoze i mogućnosti kiše, jer sam sumnjala da Mali plavi ne podnosi kišu.

Brbinj je bio moj prvi susret s Dugim otokom i to mi je jako drago, jer je sav čudan i uspavan djelovao baš simpatično. A onda je opet krenula loša sreća, Pepa se posvađala sa lokalnom psećom šeficom, a ja sam doznala da do parka prirode Telašćica nema prijevoza, iako otokom vozi lokalni autobus koji pokriva samo sjeverni dio otoka. Pokušale smo stopirati, a kako su svi išli na drugi kraj otoka, Veli Rat, i mi smo odlučile u tom smjeru. Jako mi se dopao otok, iako također nema vode, a u mjestima je jedan jedini dućan koji radi dvokratno. Od Velog Rata ima nekih pola sata hoda do istoimenog svjetionika, do kojeg smo došle hodajući kroz mirisne vrtove i klopajući sočne paradajze. U blizini smo našle uvalu u kojoj smo spavale par sati. No dogodilo se ono čega sam se pribojavala, rano ujutro pala je kiša, a Mali plavi je popustio. Morala sam ga sklopiti i stvari staviti u zaklon. Tako neispavane obišle smo plažu Saharun i zatim pješačile do Božave, a zatim busom natrag do Brbinja. Htjela sam još jednom pokušati doći do Telašćice, ali je i ta noć bila prekinuta jakim pljuskom. Grmilo je, lijevalo kao iz kabla, a vjetar je lomio suncobrane ispred restorana u kojem smo se sakrile. Gledajući to odlučila sam da se vraćamo u Zagreb. Ovaj put sam stvarno bila spremna na povratak.

Putovati i ljetovati na ovaj način stvarno je neponovljivo iskustvo. Svi su mi govorili da je opasno da jedna cura putuje sama, ali stvarno nisam imala neugodnih iskustava. Upoznala sam toliko dobrih ljudi spremnih pomoći, pomaknula neke granice u sebi i otkrila stvari o sebi koje su bile potisnute. Posebno koliko je lijepo kada doživljaje imaš s nekim podijeliti.

P.S. Posebno hvala Mariji i Jeleni na podršci kad mi je trebala, barba Bartulu i Fioriju na besplatnom prijevozu, Petri i Stipi na društvu i pozitivi, Lazaru na zalascima sunca uz zvuke gitare, Nemanji na zamamnoj plesnoj koreografiji i liječenju rana humorom i antibakterijskim sprejem, Šekiju na uprizorenju seljačke bune usta punih lubenice. Sanja, Bartul i Ante će uvijek ostati moja ljetna obitelj. Deniju, Svenu i Učiteljici, Luki, Sofiji i Fritzu, Alici i Ivanu hvala za društvo, kao i ostalim kojima sam zaboravila ili nikad nisam saznala ime 🙂