Šajatović: Red optimizma, red pesimizma - Monitor.hr
13.06. (12:00)

Pesimist je optimist s iskustvom

Šajatović: Red optimizma, red pesimizma

Hrvatska je u fazi kad je na poslovnu scenu izašla nova generacija poduzetnika i menadžera. Imaju niz novih pothvata. Drži se i zdravi dio starije generacije. Ali tu pozitivu uporno poništava država. Počevši od toga da su izdvajanja za plaće u državnom i javnom sektoru viša nego u Švedskoj i Finskoj. Baš kad kroničar pomisli da ima čvrstu tezu, mlatne ga neki primjer ili argument koji mu tu tezu, optimističnu ili pesimističnu, poljulja. Iskusni su kroničari savjetovali: ‘Budi pesimist, veći su izgledi da ćeš biti u pravu.‘ No, s godinama kroničaru dosadi biti u pravu. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Ponedjeljak (22:00)

'Ovo je, nažalost, bio samo posljednji. Za sad'

Dežulović: Prvi ili posljednji put

U nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele su se dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu. Na prostorima gdje su takvi slučajevi posljednji put zabilježeni još u Drugom svjetskom ratu. Sve sličnosti dviju tragedija, isprepletenih tog petka ujutro, svele su se tako na zajednički nazivnik s upitnikom: što nam se dogodilo? Dvije priče bolno očitih paralela – sadašnji, odnosno bivši učenik upada u osnovnu školu i oružjem se obračunava sa svojim demonima – završavaju stoga i paralelnim zaključkom društva i politike: obje tragedije bile su “izolirani slučajevi”, “strašni incidenti”, ali ipak “incidenti”, nešto dakle što se dogodilo “prvi put” i što se inače ne događa kod nas, nego u Americi. Posve zanemarujući jednostavnu logičku premisu po kojoj je svaki “prvi put” po prirodi stvari “izolirani slučaj” i da iza svakog “prvog puta” dolaze drugi, vrlo neizolirani. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (14:00)

A tko mu je držao ceker?

Dežulović: Kako svezati kravatu bez naknadnih “zašto?”

Pitanje je sada već legitimno: zna li itko od HDZ-ovaca samostalno koristiti kišobran? Zvuči, ne kažem, kao sitničavo cjepidlačenje, ali nije stvar u kišobranu. Ministri, rektori i predsjednički kandidati nisu tu da sklapaju i rasklapaju kišobrane, već da upravljaju složenim Vladinim resorima, najvišom obrazovnom institucijom u državi ili državom samom. Od mogućnosti da a) ne znaju upravljati jednostavnim ručnim kišobranom, gora je stoga samo ona jedina preostala, da upravljati kišobranom jednostavno b) ne žele i neće.

Jer šta? Ako se danas od njih očekuje da sami po kiši nose službeni kišobran, već sutra očekivat će se od njih i da sami vežu kravatu, a onda i da sami otvaraju vrata lifta ili automobila, ili da ih čak sami voze, pa na koncu da sami rade i sve ono što inače svakodnevno rade ostali samostalni nosači kišobrana, takozvani obični građani… Boris Dežulović za Novosti o videu koji je zaintrigirao ljude.

Nedjelja (13:00)

Bila bi veća fora da ga je nazvao tenisač Boris Becker

Boris Beck dobio poziv od samog sebe i odazvao se na kavu

Pomislio sam da je dobro katkada se naći sa sobom pa sam pristao. Piše to Boris Beck za Večernji list. “Ali ti ne pričaš sa sobom“, kaže Boris Beck na kavi, „i moja supruga se ne zove Martina nego Jana. Ti nisi ja. Ti imaš četvero djece, a ja dvoje. Ti piješ kavu, a ja čaj. Ti živiš na Medveščaku, a ja u Vurotu, otkad sam se preselio s Borongaja. Ja sam tvoj bratić, Boris. Pa znaš me. Uvijek nas brkaju u apoteci, i knjižnici, i banci. I HRT je jednom uplatio tvoj honorar meni pa je bilo petljanja dok se to nije riješilo. I Srpsko narodno vijeće svake godine šalje tvoju pozivnicu za Božićni domjenak meni. Zato nikad ne odeš. Zbog toga sam te i zvao.“ Tek sam tada primijetio da onaj, za kojeg sam mislio da sam ja, ima veliku i gustu kosu i bradu. To je zbilja moj dragi rođak Boris Beck! I eto, tako je propala moja namjera da se suočim sam sa sobom na kraju ove godine. No barem znam da nisam poludio, a danas to nije lako. Narod

Subota (21:00)

Da ti mozak otupi

Jergović: Ne krivite mobitele zato što ste zaboravili materinji jezik i izgubili moć mišljenja

U hrvatskome jeziku pojmu brain rot možda su najbliži pojmovi “ludilo mozga” i “tupilo od nekuženja”. Premda ni jedan ni drugi ne znače isto što i brain rot, tiču se sličnog gubitka moći mišljenja, koje je posljedica hranjenja misli neadekvatnim sadržajima. Skrolanje, tojest tumaranje po ekranima koji su prenapučeni glupošću, kao i posjećivanje katastrofičnih infotejment portala, proizvodi ono ludilo mozga i onu vrstu brain rota, te ono tupilo od nekuženja, koji čovjeka vode do teorija zavjera, antivakserstva, vjerovanja u istarske vile kekinke, te u koješta drugo u što ljudi koji čitaju knjige i normalne novine, ili posjećuju regularne portale i paze kako se i kuda kreću po društvenim mrežama, nikad ne bi povjerovali. Brain rot je ono ludilo mozga iz kojeg se rađaju fašizmi novog doba. Zlo u ljudima manji je problem nego tupilo od nekuženja. Sa zlom, naime, čovjek zna na čemu je, dok je na tupilo od nekuženja često moguće reagirati samo tupilom od nekuženja. Postoji u našem jeziku vrlo precizan pojam, kojim se označava nešto što prethodi pojmu ludila mozga, nešto što je starije nego brain rot. To je lijenost uma. Miljenko Jergović za svoj blog.

20.12. (23:00)

Lako za dijagnozu, a terapija?

Basara: Treba nam 10 tisuća Veselina Savića

Dr Vesko je mnogo bolje nego većina psihijatara znao da li je neko klinički lud, ili se pravi da je lud ili je – ima i takvih slučajeva – genijalan pa okolini izgleda da je lud. Tako je, recimo, jednog pacijenta, kome je bio dijagnostikovan poremećaj dvostruke ličnosti – bio je umislio da je Ćirilo i Metodije – najurio iz bolnice kad ga je osoblje obavestilo da pacijent traži dva obroka, jedan za Ćirila, drugi za Metodija. Taj nije lud, rekao je Savić. I bio je u pravu.

Dr Savić je isto tako bio u pravu kad je tvrdio da ima podosta dibidus ludih tipova koji se pretvaraju da su mentalno zdravi i koji tako i izgledaju. Tako je, npr. – ovo sam čuo od Vuka Draškovića – kad je prvi put video Miloševića na televizoru, u trenu postavio dijagnozu. Koju? Mogao bih to da vam kažem, ali to bi bilo u suprotnosti sa zakonom o zaštiti prava pacijenata. Svetislav Basara

20.12. (19:00)

'Da ovo nije izmišljeni intervju, lagao bih čim zinem!'

Ivančić: Pravna država

Viktor Ivančić u novoj kolumni donosi izmišljeni intervju s Ivanom Turudićem, u kojem govori samo istinu: Radi toga sam i pristao na ovaj intervju. Jer istina mora izaći na vidjelo, i to iz usta neposrednog aktera. Ta istina podrazumijeva da državno tužilaštvo sazrijeva u ogranak HDZ-a za represivnu djelatnost. To je siguran put ka uništenju demokratskog društva. Moja je uloga osigurati da to nasilje teče glatko, dok se nove prilike ne normaliziraju. Iako sam relativno kratko na ovoj funkciji, možete primijetiti da se opća atmosfera ubrzano mijenja. Pa vidite da sada već likovi iznikli iz podzemlja, poput Jelavića i Pripuza, postaju regularni akteri na političkoj sceni. Ja navješćujem doba kada se, zbog kancerogenog djelovanja formalno neovisnih institucija, u Hrvatskoj neće moći disati slobodno. Ja donosim mrak na plućima. 

20.12. (12:00)

Da sažmemo

Đikić: Osmero za Pantovčak

Od osam predsjedničkih kandidata i kandidatkinja, dvoje ih uživa podršku lijevih i liberalnocentrističkih stranaka, dok ih je šestero smješteno na potezu od desnog centra do krajnje desnice. Takav ideološki odnos snaga značajno će, među ostalim faktorima, odrediti ishod prvog kruga izbora. Milanoviću ide na ruku kratka kampanja s božićnim blagdanima, Primorac nije pridobio simpatije ni svih HDZ-ovih birača, Selak Raspudić najviše se okomljuje na Milanovića, dok je kampanja Ivane Kekin bila energičnija, modernija i sadržajnija u odnosu na kampanje svih ostalih kandidata. Bulj svoju političku ponudu temelji na populističkom širenju ksenofobije i šovinizma, dok su Lozo i Jonjić na sličnom tragu, ali nešto intelektualno potkovaniji. Zagrebački poduzetnik Tokić Kartelo svoje političke pokušaje koristi kao neki oblik promocije i razbibrige koju si može priuštiti. Ivica Đikić za Novosti.

20.12. (09:00)

Pusti trolove, ionako su nebitni

Šajatović: Prevelika politička stabilnost – put u ekonomsku nestabilnost

I za HDZ bi bilo motivirajuće da u SDP-u dobije ozbiljnijega konkurenta. Izgledi nisu preveliki, ali predsjednik SDP-a Hajdaš Dončić iznenadio je najavom da neće poput svojih prethodnika Davora Bernardića i Peđe Grbina nasjedati na svaku provokaciju Andreja Plenkovića.

Koliko god izgledalo da će novi čelnik odavno uzdrmane najveće oporbene stranke nastaviti putom svojih prethodnika Davora Bernardića i Peđe Grbina, koji su godinama ulijetali u zamke koje im je postavljao Plenković, Hajdaš je jednu zamku – za sada – izbjegao. Sto se puta pokazalo da stati ispred replike Bašćanske ploče u saborskom hodniku i replicirati premijeru ili kritizirati ovaj ili onaj zakon ne vodi prema većem rejtingu kod birača, no SDP-ovci su uporno guslali istu pjesmu. I jednako bivali poraženi na izborima. Ako je trenutačna taktika Hajdaša Dončića ​pokazatelj da bi, uza sve rizike, mogao SDP voditi na drukčiji način, to bi za Hrvatsku, a unutar nje i za ovdašnju poslovnu zajednicu, mogao biti pozitivan trend. Nije pritom riječ o navijanju za promjenu vlasti. Miodrag Šajatović za Lider.

18.12. (19:00)

Ah, pa naravno, mora i Andreja reći svoje

Andrassy: Ja nemam pojma kako izgleda Nikica Jelavić

Pa ako Mile Kekin nije imao pojma kako izgleda, moje postavke nalažu da mu trebam vjerovat – nije da ga branim, nije to moj cirkus, nisu moji majmuni, samo kažem da razumijem da netko nema pojma kako netko drugi izgleda. Jest da je malo nelogično da je netko tko piše pjesme socijalne tematike uspio fulat lik originalnog Jelavića, ali nelogično je i da ja ne znam kako izgleda žena kojoj godinama šaljem računovodstvenu dokumentaciju, pa ne znam – znam joj samo ime, mail i boju glasa… Ovako je Mile produžio na policiju i sve prijavio, što valjda isto ne bi napravio da laže – ili možda baš namjerno bi, nemam pojma… piše Andrea Andrassy za 24 sata. Ako hoćete opširno o toj temi eto vam Forum.hr.

18.12. (18:00)

Strpljen spašen

Basara: Strpilo, ne trpilo

Osnovni problem Srbije nije pucanje trpila, nego nepostojanje strpila, tj. strpljenja, neophodnog za bilo koji ozbiljan posao. (Zasad nepostojeće) strpilo, ma koliko to sama reč insinuirala, ne podrazumeva pasivnost i beskonačnost trpljenja. Naprotiv. Strpljivi rad podrazumeva neprestanu aktivnost i neprestane političke pritiske, a ne neurotične reakcije od jedne do druge velike nesreće, između kojih se puknuto trpilo zaleči i ponovo zavlada letargija.

A sad čujte i počujte. Ako uređenost, ustavnost i zakonitost ikada zavladaju u Srbiji, tome će moći da se zahvali isključivo zakonima prirode koji podnose haos do izvesne granice, posle koje priroda preuzima stvar u svoje ruke i dovodi stvari u kakav-takav red. Ako se to ikada dogodi – a ne bih se kladio na to – to će se dogoditi protivno volji i vlasti i opozicije… piše Svetislav Basara.