Korporativna etika za one kojima je moral suvišan
Šajatović: Koruptivna privatno-javna partnerstva uopće nisu rizični pothvati
Ako im je toliko važno zgrtanje bogatstva, čemu se izlažu riziku da ih se privodi u lisicama, da im se pretresaju stanovi, obitelji dovode u stres, da ih se povlači po medijima? Ako im plaće nisu dovoljne da kupe toliko željenu petu, šestu ili sedmu nekretninu, zašto ne osnuju tvrtku koja neće raditi s državom? Lijepo osnuješ tvrtku, smisliš proizvod, po mogućnosti inovativan, uporno radiš pet do deset godina i onda te tržište počne nagrađivati. Dobit raste. Platiš na nju jedan, pa drugi porez i imaš blistavo čiste milijune eura. Možeš s njima raditi što te volja. Graditi apartmane na moru, platiti djeci školovanje u inozemstvu, ispuniti želje bračnom partneru. Biti bogat, zdrav i anoniman, kako se to kaže.
Mnogima ambicioznima to je ipak pretežak zadatak. Većina je svjesna da zapravo nema sposobnosti biti uspješan poduzetnik. Neki, koji bi to možda i mogli biti, ipak biraju lakši put. Uz dobre stranačke preporuke postaneš direktor neke državne institucije koja ima siguran prihod mimo tržišta, a veliki je kupac. Koruptivna privatno-javna partnerstva su, dakle, suprotno naivnim vjerovanjima, niskorizičan poslovni pothvat. Ekipa mora baš biti loše sreće da upadne u neke mjere prisluškivanja i da nema jaku zaštitu u vrhu politike. A uz dobre odvjetnike, koji dokazuju da kad bratić bratiću sagradi kuću, to ne može biti korupcija nego pomaganje unutar obitelji, guljenje krumpira može biti najveća kazna. Miodrag Šajatović ima zanimljivo viđenje, za Lider