Šajatović: Industrija i izvoz, zanemarena djeca hrvatske ekonomije - Monitor.hr
Prekjučer (10:00)

Vrijeme je da budemo mravi, a ne cvrčci

Šajatović: Industrija i izvoz, zanemarena djeca hrvatske ekonomije

Društvo i njegovo političko vodstvo mogu se kladiti da će rijeke turista dolaziti svake godine i da će u sjedištu Europske komisije za koju godinu opet izmisliti neki plan oporavka i otpornosti te da će taj model rasta trajati. Mogu ignorirati signale da je svjetski nekretninski balon pred pucanjem i da bi za dvije godine mogla grunuti neviđena recesija. Glava u pijesku legitimna je strategija. Demokracija je, uostalom, pravo većine da bude i u krivu.

Mudra bi društva, međutim, obratila bar malo pozornosti na zanemareno, samozatajno ‘dijete‘. Na industriju i njezin izvoz. Kad jednoga dana zagusti, bit će pitanje što to Hrvatska ima za razmjenu s drugim nacionalnim ekonomijama. A onda će biti bitno što se u Hrvatskoj proizvodi, a treba drugima. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Danas (21:00)

B lista naših života

Jergović: Nenad Popović i biti veliki pisac i intelektualac, a ostati nitko i ništa u hrvatskoj kulturi i književnosti

Nenad Popović sve je, samo ne objektivni promatrač, njegov pogled na ljude i svijet izrazito je iskošen, pomaknut, krajnje osoban, ponekad i čudački. Ali on je jedan od doista malobrojnih ljudi u današnjoj Hrvatskoj koji umije misliti i koji je u svojim knjigama u stanju reflektirati zajednicu. U zemlji u kojoj kao da je netko odavno porazbijao sva zrcala, te se posvuda naokolo širi uobrazilja o vlastitoj pojavi, koja svakim danom donosi sve fantastičnije rezultate, pa se jedni vide kao akademici, drugi kao ljubičice i ciklame, treći kao Afrodite i Apoloni, Aristoteli i Soloni, u takvoj zemlji Popovićeva moć refleksije trebala bi, valjda, biti primijećena.

Pogotovu što odlično piše, vlada hrvatskim jezikom kao još malo koji domaći pisac, ali i formama i strukturama, koje mu pomažu da stvara impresivne esejističko-prozne građevine. U jednoj duboko nesamosvjesnoj književnosti i kulturi, koja se, poput neodgojenog i tupog derišta, oslobodila svih intelektualnih autoriteta i bilo kakvih estetskih kriterija i vrijednosnih sudova s kojim bi mogla preskočiti granicu na Bregani, Popović je pojava kalibra Radomira Konstantinovića ili Tarasa Kermaunera. Samo što je on, za razliku od te dvojice, lišen ovlaštenja da misli i djeluje. Vjerojatno upravo zato što je jedini. Miljenko Jergović za svoj blog.

Jučer (19:00)

Nepočupane klice korova prošlosti

Slučaj Demiral: balkanski fudbalski nacionalizmi

Taman kad čovjek pomisli da je vulgarni nacionalizam na Euru iscrpljen s utakmicom između Hrvatske i Albanije, dogode se Turska i Austrija, neka vrsta višestoljetnog povijesnog derbija na Balkanu, pa se stvori novi problem.Prvo, što je to što ljude koji su evidentno uspješni igrači, s međunarodnim karijerama i egzistencijalno situirani ljudi, tjera na ovakve provale nacionalizma, čak i ako su reprezentativci drugih zemalja? I drugo, zbog čega su samo balkanski prostori ti u kojima neprovarena prošlost tako javno eksplodira na stadionima i u kojima postoji generalno nezadovoljstvo granicama, vidljivo još jedino po pitanju odnosa Rusije prema susjedima?

Potencijalni odgovor na oba ova pitanja je povezan, a tiče se obrazovnog, porodičnog, medijskog i državnog obrazovanja koje je posljednjih desetljeća eksplodiralo u smjeru naplate povijesnih računa i želje za povratkom stare slave, granica i sl. To se pak događa zato što, s izuzetkom socijalističke Jugoslavije, na balkanskim prostorima nije postojao nijedan modernistički, emancipacijski državni projekt koji je generalno nudio pogled u budućnost, puno više nego u prošlost. Dragan Markovina za Peščanik.

Prekjučer (20:00)

Savjest liberala je napokon umirena

Ivančić: Šifra Fedjukin

Usredišnjoj dionici priče „Grobnica za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša opisani su dugotrajni i iscrpljujući pregovori između isljednika staljinističke tajne policije Fedjukina i utamničenog revolucionara B.D. Novskog o sadržaju lažnog priznanja koji će potonji potpisati. Da je optužba za špijunažu, sabotažu i neprijateljsko udruživanje u cijelosti izmišljena, obojici aktera bilo je jasno, no ipak je svaki od njih nastojao da se sadržaj i ton službenog „priznanja krivnje“ u što većoj mjeri prilagodi onome što je tog trenutka smatrao vlastitim interesom. Tražio se kompromis između dviju suprotstavljenih težnji. Zanemarimo li spomenute nijanse, tako, ključna razlika u „pregovaračkim pozicijama“ B.D. Novskog i J. Assangea leži u činjenici da režim koji je tiranizirao onoga prvog nije sebe nazivao demokratskim.

Učini li vam se da politički dogovoren rasplet “slučaja Assange” sam po sebi potvrđuje kako je bila riječ o političkome suđenju, to je signal da se niste sasvim udobno smjestili u ciničnu matricu održavanja statusa quo, pa utoliko i razlog za brigu, jer fond sumnjivaca postaje sve širi. Viktor Ivančić za Novosti.

Četvrtak (18:00)

Postat ćemo vegetarijanci

Malić: Biftek će postati hrana za superbogate, meso i riba za bogate, a sirotinja neka jede kolače

Ovo su činjenice: Poljoprivreda utječe oko 10 % na globalne emisije CO2. Jedna krava godišnje proizvede preko 100 kg metana, a na svijetu ima oko milijardu goveda. 100.000.000.000 kg metana godišnje. Kakav je to kolosalan prdac! Neki briselski ili zagrebački birokrat će kupovati još jedno četverogodišnje mazanje očiju i donijeti propis o porezu na pečenu janjetinu. Time će se spasiti klima, a ugasit će se stotine tvornica sreće na potezu od Hrašća do Boraje. Uvoznici rumunjske janjetine već lani počeli su se pripremati na uvoz humusa i vegeburgera. Danci su najavili od 2030. godine uvođenje poreza na krave u iznosu oko 100 EUR/kravi. Nema nikakve sumnje, ostali će u desetljeću koje slijedi pratiti hrabru i odgovornu dansku politiku, brže ili sporije ovisno o tome koliko im je sektor goveda bitan za nacionalnu ekonomiju. Što će biti s biftekom? Bit će sve skuplji, i sve više će dolaziti na stolove Europljana iz Južne Amerike, oni si zaštitu okoliša još ne mogu priuštiti. Ivan Malić za Agroklub.

Ponedjeljak (12:00)

Vratite se, možda sklopimo neki biznis

Starešina: Povratak iseljenika nije pitanje postojanja ministarstva već postojanja političke volje

Prva hrvatska vlada nakon višestranačkih izbora 1990. godine imala je i Ministarstvo iseljeništva. Ono je trebalo iseljenim Hrvatima omogućiti povratak u Hrvatsku i pomoći im u integraciji. Zadatak naoko lak, jer hrvatska dijaspora u prekooceanskim zemljama i u državama zapadne Europe je, prema procjenama, bila brojčano bliska broju Hrvata u Hrvatskoj, a socijalno vrlo šarolika. No projekt povratka iseljeništva ostao je do danas – neizvršen zadatak. Može li Ministarstvo demografije i useljeništva, koje je osnovano na inicijativu DP-a kao manjega Vladina partnera, to promijeniti?

Pa čak i u vrijeme stvaranja i obrane države, kada su veze između Hrvatske i iseljeništva bile na vrhuncu, znale su kako od dijaspore uzeti novac, iskoristiti njezin utjecaj i obeshrabriti povratak. Nakon 2000. to se pretvorilo u otvoreno neprijateljstvo, koje je potom prerastalo u hinjeno prijateljstvo. No vrata nikad nisu bila istinski otvorena. Osobito se pazilo da ‘uljez‘ iz dijaspore ne preuzme dio političke moći. No, zato se danas potomci iseljenika pomalo vraćaju kroz menadžment stranih kompanija. Višnja Starešina za Lider.

Ponedjeljak (00:00)

Ako nam nešto treba, to su filmovi o Palestini za djecu

Žižek: Assange je slobodan, a mi?

Godinama sam se borio zajedno sa Julianom Assangeom i za njega. Kad sam čuo da je konačno slobodan, moja prva pomisao je bila da se vraća u svijet koji izgleda – i jest – mnogo gori od onog koji je ostavio iza sebe. Pandemije, ratovi i rasprostranjeni ekološki slom primoravaju nas da postavimo veliko pitanje: U kom točno smislu smo mi, koji udišemo sviježi zrak van zatvora, još uvijek slobodni?

Čak su i naša djela fikcije sve gora. Novi dječji film Inside Out 2 prati 13-godišnju Riley na početku puberteta. Njene personificirane emocije – Radost, Tuga, Strah, Bijes, Gađenje – napravile su novi odjeljak u njenom umu pod nazivom „Osjećaj sebe“. Tada dolaze četiri nove emocije – Strepnja, Zavist, Stid, Smaranje – i dolazi do sukoba. Radost misli da bi Riley trebalo samo da gleda kako da se lijepo provede u kampu, dok Strepnja želi da Riley dobije mjesto u timu i upozna nove prijatelje. Konačno, prva i druga generacija emocija nauče raditi zajedno kako bi zaštitile stalno promjenjiv Osjećaj sebe, ostavljajući gledatelje s potpuno lažnom predstavom o ljudskoj duši.

U stvarnom svijetu, ove unutrašnje psihičke tenzije često eskaliraju do ludila. Mnogo bolji film bi prikazao emocije palestinskog dječaka u ruševinama Gaze, a ne djevojke iz bogatog predgrađa Los Angelesa. Slavoj Žižek za Peščanik.

30.06. (16:00)

Kultura nekog drugog sjećanja

Pilsel: Uhodana crkvena svinjarija – koriste žrtve iz Jazovke da u Hrvatskoj zatru antifašizam

Već 34 godine, 22. lipnja, Crkva potaknuta od ustašonostalgičara slavi u Sošicama na Žumberku, pokraj jame Jazovke, misu zadušnicu „za sve ubijene na tom mjestu“. Spomen pohod „Jazovka“ tradicionalno se organizira 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe, koji je u Hrvatskoj državni praznik, a organizator je udruga Hrvatski obredni zdrug – Jazovka. Stvar je kristalno jasna premda, nažalost, zloupotrebljavaju umorene i bačene u Jazovku, a to je ono što su u Argentini sugerirali potomci ustaški glavešina NDH poput Tomislava Frkovića kada se obraćao Kolindi Grabar-Kitarović – maknuti antifašizam iz državnog kalendara, iz udžbenika i čak iz Ustava RH. Tu agendu sada provodi vladajući Domovinski pokret. Drago Pilsel za Nacional.

30.06. (09:00)

Zadnja grana za koju se drže

Đikić: Sfera linča

U ovoj zemlji gotovo da i nema nacionalnog i lokalnog medija koji – transparentno ili manje transparentno – ne prima novac iz javnih izvora. U političkom i društvenom životu nitko relevantan – uključujući i Domovinski pokret, i ono što je ostalo od ekonomskih liberala – više ne barata stavom da medije treba sasvim prepustiti tzv. slobodnom tržištu, pa tko opstane – opstane, jer je valjda svima došlo do mozga da je taj koncept postao neodrživ ako se želi očuvati zametak ozbiljnog i kritičkog novinarstva kao javnog dobra, pogotovo u zemljama poput Hrvatske. Za Novosti, međutim, vrijede neke druge norme. Novosti su jedini problem kad je riječ o subvencioniranju medija, jer Novosti objavljuju tekstove koji razobličuju raširene nacionalističke dogme, ne samo hrvatske.

Neovisno o tome što će se dogoditi s javnim financiranjem Novosti, smjesta mora prestati forsiranje atmosfere linča, a jedini koji može zaustaviti hajku Domovinskog pokreta, onaj koji ima najveću odgovornost, zove se Andrej Plenković, koliko god se on pravio da nema veze s divljanjem svog glavnog koalicijskog partnera. Ivica Đikić za Novosti.

30.06. (01:00)

Nekritički kupci političkih proizvoda

Vučetić: Kažete da mrzim sve hrvatsko? U krizi ste događajnosti

Prije nekoliko dana, dok sam u trgovini kupovao nužne namirnice, obratio mi se, kako bi to Zoran Milanović rekao, potpuno nepoznat čovjek, doduše ne izravno, nego govoreći trgovkinji o meni, tako da ja čujem, kao onome koji ne voli ništa hrvatsko.

Što bi to bilo sve ili ništa hrvatsko, i kako to sve stane u nešto, nije mi baš najjasnije, ali ovo, očito, nije pitanje koje muči ovog kroatiziranog kupca, niti će ga, po onome što sam vidio, ikada mučiti. Hrvat voli nešto hrvatsko, baš kao što i ne voli nešto hrvatsko. Taj kupac-Hrvat, po svemu sudeći, ne voli ono što ja radim, a budući da je to nešto hrvatsko, on je, po vlastitim kriterijima, mrzitelj nečeg hrvatskog.

A ako netko već voli, jer voljeti se mora, nešto hrvatsko, onda zasigurno, pod pretpostavkom da je imalo uman, zna da nipošto nema uvid u to što je sve hrvatsko, pa stoga netko drugi, koga on ne shvaća, zasigurno nešto voli, a moguće da je to nešto što taj netko voli upravo nešto hrvatsko – moguće čak i hrvatskije od njegovog posjeda hrvatstva. Marko Vučetić za Autograf.

28.06. (10:00)

Inače su izdajnici naroda... i tako iz prvenstva u prvenstvo

Basara: Fudbal bez krčmara

Šta je to što srpske vlasti, opozicije i najšire mase ujedinjuje u neodustajnoj nadi da će višedecenijski dokazano neuspešna reprezentacija osvojiti titulu evropskog, a ako bog da, i svetskog prvaka. Ja to objašnjavam fenomenom psihičkih epidemija, kojima je ovdašnji živalj vrlo sklon, potom tradicionalnom brkanju mobilizacije i pobede i čvrstoj veri da nam niko ništa ne može jer smo jači od sudbine. Što je sve skupa – osim što je tragikomično – u slučaju fudbala još i benigno. Ume to da bude i zlokobnije. Budući da u Srbiji fudbal (kao, uostalom, ni crkva) nije odvojen od države i naroda, reprezentativci na takmičenja ne odlaze da bi igrali fudbal, pa šta i bog da, nego da bi verifikovali pobedu bez krčmara. To je samo po sebi recept za uprd u čabar… Svetislav Basara