Šajatović: A da se napokon dogovorimo kakve vlasnike poduzeća u Hrvatskoj želimo? - Monitor.hr
10.11.2022. (13:00)

Ne kakve želimo, nego kakve trebamo

Šajatović: A da se napokon dogovorimo kakve vlasnike poduzeća u Hrvatskoj želimo?

Slučajevi Fortenove i Ine otkrivaju da javnost u Hrvatskoj ne bi strance kao vlasnike tvrtki. Ne bi ni domaće poduzetnike. A ni državu. Ostaje koncept nevlasništva. Nezgodno je što se to svodi na društveno vlasništvo koje je 1976. domislio Titov ideolog Edvard Kardelj. Nažalost, nije se pokazalo održivo. Pa kad nam se ne sviđaju svi ti vlasnici, ostaje povratak na (propali) koncept nevlasništva. Budući da to, budimo realni, ipak nije moguće, bilo bi korisno otvoriti raspravu o odnosu države i društva prema vlasnicima tvrtki. Bilo bi najbolje da se sve može prepustiti tržištu kako savjetuju ‘nevidljivorukaši‘. Šteta što je pojam privatno-javnog partnerstva u Hrvatskoj odavno kompromitiran, ali baš je njegov kvalitetan oblik, pretočen u jasne procese i odnose države i krupnoga domaćega kapitala, odgovor na izazove koji jačaju. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Danas (19:00)

Pošten posao ili samo pošteno na papiru?

Andrassy: Poštenje na servisu – Hrvatska u doba ‘nećemo se sad raspravljat’

Andrea nam opisuje svoje  frustracije s “poštenim poslovima” koje obavljaju ljudi koji ne rade baš pošteno. kroz dvije humoristične priče – jednu o kvaru garažnih vrata i drugu o problematičnoj dostavi namještaja – ukazuje na neprofesionalnost, lošu uslugu i često iritantno ponašanje radnika, unatoč tome što obavljaju društveno korisne poslove. Zaključuje kako je problem često više u osobi nego u samoj prirodi posla, ali se i pita gdje je nestalo pravo poštenje u svakodnevnim uslugama. Za Miss7

Jučer (18:00)

Vratili se Tuđmanovi "zeleni i žuti vrazi", u rusificiranim varijantama

Ivančić: Čija je vojska?

Na površini, pitanje glasi: Pod čijom je komandom Hrvatska vojska – Plenkovićevom ili Milanovićevom? Suštinski, pitanje je sasvim drugo: Čija je Hrvatska vojska – američka ili hrvatska? Iz rakursa HDZ-ove propagande, pak, pitanje je sasvim treće: Čija je Hrvatska vojska – američka ili ruska? Sve veći intenzitet gnjeva koji preplavljuje Plenkovića kada stvari ne idu po njegovome, ukazuje na navadu da se stvarnost uzima u obzir jedino ukoliko je podređena vladarskim ambicijama. U takvim okolnostima nije podnošljivo da netko drugi – a ne on – izdaje direktive Hrvatskoj vojsci. Uostalom, struktura vlasti trenutno je vrlo povoljna za preuzimanje komandne moći nad oružanom silom: neofašisti u svojstvu koalicijskih partnera i neona(r)cist na čelu Vlade. Viktor Ivančić za Novosti.

Jučer (10:00)

A i minimalac nam je važniji od profita. Ima smisla

Šajatović: Socijalizam je propao jer je bio neefikasan, no ovaj sustav ima neke inovacije

Inovacija prema kojoj bi vlasnici praznih stanova bili subvencionirani iz proračuna ako agentu-državi povjere odnos s budućim podstanarima upotpunjava primjere da se u Hrvatskoj nakon trideset godina tranzicije iz socijalizma u kapitalizam događa nova tranzicija – nesvjesni povratak iz kapitalizma u socijalizam. Fondovi za nerazvijene, uvozne carine i kvote, osuda visokih profita, propisivanje minimalca, financiranje rasta primarnom emisijom, kadrovski stanovi i radnička naselja…sve su to pojave iz neefikasnoga, propalog socijalizma. A sada se nameću kao spasonosne ideje za očuvanje kapitalizma. Profiti privatnih poduzetnika česta su meta. Bez obzira na to što je lani dobit porasla za 10 posto, a izdvajanja za zaposlene za 17 posto, i dalje se upire prstom u gramzive kapitaliste. Slične su se polemike vodile 60-ih godina prošlog stoljeća… Miodrag Šajatović ima déjà vu, za Lider.

Jučer (01:00)

Muke po identitetu

Basara: Zašto sam s ćirilice prešao na latinicu

U toku je Sajam knjiga. Osim mnogo rukovanja, ove godine će na sajmu bezbeli biti i ćiriličarskih patrola koje će prebrojavati koliko je knjiga štampano ćirilicom, koliko latinicom. Ćirilica je i dan-danas moje prvo pismo, prvo sam nju naučio, prvo njome propisao, čak sam i ugovore sa stranim izdavačima potpisivao ćirilicom. Definitivni prelazak na moje drugo pismo – latinicu – bio je motivisan čisto političkim razlozima.

Razlog prvi: u prvim redovima periodičnih kukumavčenja i kampanja za „očuvanje“ ćirilice prednjačili su – i nastavili da prednjače – dilberi/ke (u mojoj optici) vrlo sumnjive reputacije, bogme i pismenosti, koji su – čast izuzecima – kad je druga bila sudija udarnički pisali latinicom. Razlog drugi – važniji, filozofski – bio je povezivanje ćirilice s „nacionalnim identitetom“, dakle stavljanje jednog drevnog pisma u isti koš sa ajvarom, srpskom salatom, šajkačom i kalakurnicom u Guči. Osim toga, stekao sam snažan utisak – i mislim da me nije varao – da su mahniti ćiriličari ispod žita insinuirali da oni koji pišu latinicom nisu Srbi i srpskoga roda i da to (ekstremni slučaj) treba „pod mač, bato“.

U manično-paranoičnom insistiranju na sveprisutnosti (i isključivosti) ćirilice, „prepoznao“ sam i staru srpsku boljku izolacionizma i još pogubniju boljku raspirivanja „identiteta negacije“, koji bi se ukratko mogao ovako opisati: nismo Hrvati, nismo katolici, nismo muslimani, ne pišemo latinicom, dakle, mi smo Srbi. Šta jesmo, Porfirije tvrdi da znamo, ja tvrdim da pojma nemamo, a cinik bi rekao: i bolje što nemamo. Svetislav Basara

Prekjučer (13:00)

Ništa o Nietzschemu

Dežulović: Ogled ni o Tzscheu

Otkako je ono u okviru hadezeovske kulturne revolucije započeo obračun s filozofima i filozofijom, pa prije nekoliko godina svečano zatvoren filozofski studij na Hrvatskim studijima, HDZ-ove je ministre, što da vam kažem, baš krenulo. U vrijeme pandemije covida i stroge opće karantene, samo najpoznatiji primjer, ministar unutarnjih poslova izvanrednu je fleksibilnost prema masovnim okupljanjima katolika obrazložio tako riječima kako je “represija zadnja stvar koja bi se u ovakvoj situaciji trebala poticati”, zaključivši: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.”

Danima se Hrvatska smijala ministru policije koji govori o Nietzscheu, ministar je onda strogo upozorio kako se ne kaže “o Nietzscheu”, već je pravilno “ni o Tzscheu”, ali to je već bio vic. Ako vam se pak učinilo da je i ministrova misao vic, to je zato što je samo u Hrvatskoj moguće da skepsu Friedricha Nietzschea prema represiji podijeli jedan ministar unutarnjih poslova, dakle ministar policije, dakle ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.” Boris Dežulović za N1

Utorak (12:00)

Prije doprinos satiri

Rašeta: Porez na nekretnine kao ‘doprinos domovini’

Porez na nekretnine bi trebalo nazvati “doprinos domovini“!? Ovu genijalnu fiskalno-lingvističku inovaciju predsjedničkom kandidatu savjetovali su “neki ljudi”. Osnovano sumnjamo da su to bili trojanci u Primorčevoj kandidaturi. Pa to zvuči kao gola zajebancija napaćenog naroda – “doprinos domovini”! U osam i pol godina mandata Andrej Plenković nije proveo ni jednu jedinu tzv. strukturnu reformu; sve se svodi na mijenjanje poreza, doprinosa, tehniciranje, žongliranje itd., no ideja o “doprinosu domovini” doista je dubok pad, nakon kojega slijedi duboko oranje po poljanama satire. Jedini doprinos domovini bilo bi – smanjenje poreza, podizanje efikasnosti javnog aparata, digitalizacija (kompjutere i algoritme ne možete “podmazati”), racionalizacija i sl. Ukratko, Dragan Primorac morao bi mijenjati savjetnike ili ambiciju – uz ovakve akrobacije ne bu dopeljal svoja kola do Pantovčaka, strm je uspon do tog brda. Boris Rašeta za Novosti.

Ponedjeljak (17:00)

Sagledavanje cjeline u holističkom svjetlu

Basara: Beda celine

Kla­si­č­na me­di­ci­na bo­le­st sa­gle­da­va kao po­se­ban en­ti­tet, kao ne­ki re­me­ti­la­č­ki fa­k­tor ko­ji de­vo­j­ka­ma sre­ću kva­ri, za ra­zli­ku od ho­li­sti­č­ke me­di­ci­ne, ko­ja bo­le­šči­ne sa­gle­da­va kao spo­lja­šnje ma­ni­fe­sta­ci­je di­s­fu­n­k­cio­nal­nos­ti ce­li­ne or­ga­ni­z­ma. I sa­da si­la­zi­mo u sa­mo sr­ce ho­li­sti­č­ke ta­me, na pi­ta­nje od 1.000.000.000 svih ko­n­ve­r­ti­bi­l­nih va­lu­ta: za­što je u Sr­bi­ji uvek „ova­ko (ka­ko) ni­kad ni­je bi­lo“ (a uvek je ma­nje-vi­še isto).

Na­pred na­pi­sa­nim sam in­si­nui­rao da be­sko­na­č­na se­ri­ja sr­bi­jan­skih di­s­fu­n­k­cio­nal­nih i de­stru­k­ti­v­nih au­to­ri­tar­nih re­ži­ma – je­dva dva­put na­kra­t­ko pre­ki­nu­ta – ko­ji su u svim vre­me­ni­ma i alo­tro­p­skim mo­di­fi­ka­ci­ja­ma bi­li te­ška mu­ka du­hu ot­pri­li­ke po­lo­vi­ne sr­p­skih po­pu­la­ci­ja – mo­žda ima ne­ke ve­ze i sa de­lo­vi­ma po­pu­la­ci­je ko­ji­ma su re­ži­mi mu­ka du­hu. Spo­znaj se­be! Ne­ma bo­ljeg re­ce­p­ta za br­zo re­še­nje svih pro­ble­ma. Ne­vo­lja je što ma­lo ko uo­p­šte že­li da spo­zna se­be, jer ono što bi spo­znao, kad bi sti­snuo mu­da da spo­zna, pas s ma­slom ne bi mo­gao po­je­sti. Ako je ta­ko sa po­je­di­n­ci­ma, vi vi­di­te ka­ko je sa dru­štvom ko­je ni­je ni zbir svo­jih de­lo­va, ne­go na­su­mi­č­no ma­č­je je­ba­li­šte. Svetislav Basara

Ponedjeljak (11:00)

Kad otvorena vrata postanu sigurnosni izlaz

Starešina: Neodgovorni politički eksperiment s ljudima i državnim granicama očito se bliži kraju

Jedan od istinskih motiva za otvaranje granica masovnom dolasku izbjeglica/migranata bio je nedostatak radne snage u zapadnim europskim državama, poglavito u Njemačkoj. Humanitarna kriza zbog rata u Siriji bila je donekle motiv, ali velikim dijelom i pokriće za masovni ‘uvoz‘ ljudi, mahom iz muslimanskih zemalja, bez provjere i bez kontrole, koji je otvorila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel. Jesu li tako Njemačka i druge zapadnoeuropske zemlje riješile problem nedostatka radne snage u svome gospodarstvu? Djelomično i kratkoročno. Danas više nije riječ o tome trebaju li granice članica EU-a biti otvorene prema ilegalnim migrantima, već kako iseliti one koji su u EU došli zahvaljujući ‘otvorenim vratima‘, a nisu se integrirali u društvo i tržište rada, nego postaju sve veći problem državama primateljicama. Negativne posljedice ‘otvorenih granica‘ mnogo su veće: Stvorila je nesigurnost u svojim gradovima, proširila gradske četvrti u koje policiji nije uputno ulaziti, umnogostručila je kriminal iz antisemitskih pobuda, polarizirala je političku scenu… Višnja Starešina za Lider.

Ponedjeljak (01:00)

U Trst po uvoznu robu

Jergović: Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?

Sredina i kraj listopada oduvijek su bili najuzbudljivije tržničko razdoblje u godini. Vrijeme je to kada se kiseli kupus, pa iz unutrašnjosti krenu FAP-ovi i tamići, do vrha puni odrubljenih kupusovih glava. Na tržnicama bi sredinom listopada svud naokolo bila i brda jabuka i krušaka, uglavnom starih sorti, dobrih za trap i za zimsko skladištenje. I bilo bi, naravno, na sve strane i grožđa. Sve do nedavno, na zagrebačkim je tržnicama bilo i domaćih jabuka, i dalmatinskog grožđa, kao i onog groznog kontinentalnog grožđa, koje nazivaju izabela. Bilo je svega čega i bilo i nekad, samo manje, oskudnije i nekvalitetnije.

Odumiranje zagrebačkih tržnica započinje u vrijeme kada dva-tri dominantna lanca prehrambenih trgovina preuzimaju cjelokupno tržište. Turistička monokultura sasvim je pokorila Dalmaciju, poticaji (mahom lažni i fiktivni) u poljoprivredi dodatno su korumpirali male proizvođače, iz Slavonije odavno na tržnice ne dolazi više ništa ili skoro ništa, a uvozna roba sa tržničnih štandova sve brojnijih nakupaca ne razlikuje se od robe u Konzumu, u Sparu ili u Plodinama. U osnovi, radnim danima sve manje je razloga da pođemo na tržnicu, pijacu, placu. A petkom i subotom, s tržnice, pijace, place vraćamo se razočarani. Miljenko Jergović

Nedjelja (19:00)

Nije bitno što kažu, već što izostavljaju

Beck: Plaće su nam najviše u povijesti, ali takve su nam i cijene hrane i stanovanja

Istovremeno kad Tomašević najavljuje nove kapitalne gradnje po Zagrebu predsjednik Vlade i Sabora tumače da su nam „plaće najviše u povijesti, zaposlenost najveća, kreditni rejting najviši u povijesti“, što je i istina i manipulacija. Tu bi izjavu trebalo relativizirati tako da se kaže da su i cijene hrane i stanovanja najviše u povijesti, da trećina umirovljenika živi na rubu siromaštva i da je zaposlenost potpuna jer se iseljavamo i izumiremo pa nema tko raditi. Još bi se bolje ta samohvala relativizirala kad bi se provjerilo kakve bi bile plaće, zaposlenost i rejting da nemamo trideset godina nesposobne, korumpirane i kradljive vlasti. Nije mi toliko smiješno Jandrokovićevo i Plenkovićevo busanje u prsa, nego što se smatraju vrhuncem povijesti. Gradonačelnik Zagreba planira četverotračne ceste u gradu u kojem je lani umrlo dvije tisuće ljudi više nego što se rodilo; na isti način vlada misli da je na vrhuncu povijesti, iako se prošle godine rodilo 20 000 ljudi manje nego što je umrlo. Imamo vodstvo koje ne vidi da je slijepoj ulici. Boris Beck za Večernji (čiji članak možete pročitati i na Narodu).