Šajatović: 17 godina pojedinačnih uspjeha i kolektivnog neuspjeha - Monitor.hr
22.12.2022. (13:00)

Uzdaj se u se

Šajatović: 17 godina pojedinačnih uspjeha i kolektivnog neuspjeha

Prvi broj poslovnog tjednika Lider izašao je 5. listopada 2005., u tjednu kad je Hrvatska formalno počela pristupne pregovore za članstvo u Europskoj uniji. Devetstoti broj izlazi u danima kada se odbrojava kada će kunu zamijeniti euro i kada će Hrvatska ući u šengenski prostor. Od 2005. do danas, na razini pojedinačnih projekata mnogi su pošteno napravili uspješne karijere i razvili uspješne tvrtke. Ali, puki zbroj uspješnih poslovnih projekata, koji više-manje izgledaju kao arhipelag međusobno nepovezanih otoka, bez sinergijske nadgradnje, doveo je do toga da unutar Europske unije prema BDP-u nismo uspjeli preskočiti ni jednu drugu zajednicu. Ali druge jesu nas. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Danas (10:00)

Samo da ne poželi kupiti otok Krk

Šajatović: Jadan je svjetski lider koji se brani carinskim ucjenama

Sjedinjene Američke Države, donedavno suvereni planetarni lider, posljednjih godina ubrzano gube utakmice u srazu s Kinom. Nervoza je sve veća, unutarnje napetosti u SAD-u rastu, zato se moglo očekivati da će dovoljnom broju glasača netko radikalan kao Trump postati prvi izbor. Američka ekonomija, izrasla na krilima globalizacije, odjednom je u teškoj defenzivi. Otužno je gledati kako nekad industrijski moćna država pokušava primitivnim instrumentom kakav su carine spasiti gubljenje liderske pozicije. Trumpu i njegovima treba priznati da su se temeljito pripremili za preuzimanje vlasti. U tom smislu mogli bi biti uzor vladama koje traže sto dana ili godinu dana poštede dok se ne snađu. Nažalost, problem je u onome što rade. A otvaranjem trgovinskog rata, koji je primjer slabosti, a ne snage, čine štetu ne samo sebi nego i velikom dijelu u međuvremenu pristojno globaliziranog svijeta. Miodrag Šajatović za Lider.

Jučer (12:00)

'Duh naših devedesetih zapravo je obuzeo dobar dio Europe'

Markovina: Thompson na dočeku ili normalizacija nenormalnog

Koliko god Plenkovićev odgovor Pusiću bio ciničan, on je zapravo suštinski istinit kad kaže da rukometaši žele Thompsona i da ne treba zbog toga izazivati nacionalne podjele. Ovo s podjelama jeste pila naopako, jer ih naravno, upravo Thompson i njegovi stalno izazivaju, u potrazi za neprijateljima, ali je isto tako činjenica da je sve manje onih kojima je on kao takav, sa svim značenjima koja sa sobom nosi, problematičan. Činjenica je i da sve hrvatske reprezentacije, s naglaskom na nogometnu i rukometnu, igraju s ogromnim nacionalnim nabojem, koji je umnogome i rezultatski pomogao nevjerovatne uspjehe tih reprezentacija. I to je zapravo istina. Taj naboj pak doista i dolazi iz neugaslog duha devedesetih, čiji Thomspon jeste krajnji muzički pa i ideološki izraz. To jeste i problematično i žalosno, ali je jednostavno tako i ne postoji nikakav način da tako više ne bude, barem dok najveći dio političke, medijske i kulturne scene ne počne graditi neki novi identitet Hrvatske za budućnost u 21. stoljeću. Dragan Markovina za Peščanik.

Jučer (00:00)

U politici se ni Istočni grijeh ne prašta

Jergović: Svaki normalno razvijen tinejdžer prepisivao je u školi ili varao u referatima iz kemije

Narugali su se, odrasli ljudi, nedoraslom magarcu, visokohormoniziranom tinejdžeru, zato što je prepisivao u školi. Jest malo nedolično to da se odrasli ljudi, među njima i neki od srednjerangiranih veterana lijevo-liberalne scene, rugaju učenicima radi toga što prepisuju, ali rekli smo da su to jezik i diskurs društvenih mreža, da tako pišu i govore gospođe u šlafrucima prije nego što pripašu grudnjake i uozbilje se, i razgaćena gospoda kojima je lijevo jaje propalo kroz nogavicu pa dlakavo virka na ukućane. Ono što je, istina, malo neugodno i što bi u ponekom voajeru s privatnog fejbučnog profila gospođe Puljak moglo izazvati susramlje jest to da ona trideset i sedmogodišnjem Vlajčiću izvlači nešto što je radio kad mu je bilo petnaest. Čak ni čuvenom Staljinovom tužitelju Andreju Januarjeviču Višinskom nije na um padalo da Zinovjevu i Kamenjevu među inkriminacije za ono za što ih je optuživao na montiranim političkim procesima upisuje to da su prepisivali u školi. Miljenko Jergović.

Nedjelja (12:00)

'Oni koji su štrajkali prije 100 i 200 godina nisu imali ništa, a mi danas imamo sve'

Beck: Bojkot dućana potez je očajnika, kao što su nekad štrajkovi bili vapaj ugnjetavanih

Supermarketi dobro znaju da moramo jesti, prati zube i veš. Odricanje od gaziranih pića i flaširane vode, koje ionako nije nikad ni trebalo kupovati, ubod je komarca. Štrajk glumaca i scenarista 2023. u Kaliforniji izazvao je gubitak 45.000 radnih mjesta – ljudi su doslovno gladovali, ali nisu se predavali – i dobili su od studija bolje ugovore. Jesmo li spremni štrajkati glađu? Jer kao potrošači doista nemamo što ponuditi osim golog života. Štrajk kirurga u Čakovcu ima izgleda za uspjeh jer su ljudima potrebni i jer si grad ne može priuštiti da ih izgubi; ali jesu li hrvatski kupci toliko bitni stranim trgovačkim lancima da će za njih spustiti cijene ili će robu jednostavno preusmjeriti nekamo drugamo? Mi smo već odavno napustili tim proizvođača i prešli u potrošače – nas ne definira ono što izrađujemo, nego koje brendove kupujemo. Boris Beck za Večernji (a i za Narod)

Subota (18:00)

Spoljašnje sile

Dežulović: Večni sjaj bezbednosnog uma

Tri puta računao je Vulin i tri puta proveravao, i sva tri puta ispalo mu je isto: ako je hrvatski strateški interes i krajnji cilj studentskih zahteva smena demokratski izabrane vlasti u Srbiji, onda ispunjavanje studentskih zahteva, premijerova ostavka i predsednikova smena Vlade znače samo to da Vučević, Brnabić, Vučić i ceo SNS rade za hrvatske obaveštajne službe. Ni sami Hrvati, dok nisu videli na Pinku, pojma nisu imali kako moćnu i sofistikovanu tajnu službu imaju, da su takve mastermajndove imali devedeset prve, danas bi beogradski studenti tražili smenu Andreja Plenkovića. Boris Dežulović za Novosti

Subota (15:00)

Vidovita Zorka muškog pola

Basara: Između dve krize

Dakle – nemam pojma na šta će ovo izaći. Ali ako bih se najeo gljiva ludara i prijavio se na konkurs za izbor za mis sveta 70+ dobio bih sjajnu priliku da održimo bimbo-govoranciju tipa „želim da svi ljudi budu srećni i najoštrije osuđujem pomor delfina u Biskajskom zalivu“. Zamislite me samo u kupaćem kostimu, pod svetlošću reflektora – viđali ste vi i budalastije prizore – i počujte šta bih imao da kažem:
„Volela bih da se politička kriza u Srbiji razreši na sledeći način.

Da vlast (čitaj: Vučić) stisne muda i prihvati prelaznu vladu, koja bi u oročenom periodu utišala medijsko mahnitanje, redefinisala izborni zakon, ažurirala biračke spiskove i na kraju raspisala izbore čiji bi pobednik/ci imao/li potpuni legitimitet.“ Ali znate kako to ide. Dobronamerne poruke koje misice – i to mnogo bolje ribe od mene – izgovaraju sa takmičarskih bina po pravilu završavaju bacanjem u sprdnju. Bar u Srbiji s veoma dobrim razlogom. Svetislav Basara

Subota (13:00)

I u bojkotu neki će morati početi od sebe

Andrassy: Na dan bojkota, kafići su bili puni kao i na ostale dane – isti oni u kojima su nam kave preskupe, ali ih pijemo

Dva dana prije bojkota, u jednoj drogeriji su ispražnjene police na kojima je stajao novi, viralni korejski puder – došao je niti 24 sata ranije, a rasprodao se praktički odmah, po cijeni koja ne parira drogerijskim cijenama. Mjesec dana prije bojkota, na adventu se stajalo u redovima za preskupe Dubai fritule. Poštanski uredi su vječno krcati paketima, a osoblje na šalteru sjedi zabarikadirano kutijama koje ne prestaju stizat. Kakve to veze ima s ičim? Ima jer Hrvatska počiva na slanju dvosmislenih signala – jedan je da je sve preskupo i da se nešto treba promijenit, a drugi da nam ipak treba sve, što u konačnici šalje poruku da ćemo uvijek pronać način da kupimo stvari koje nam možda ne trebaju, makar se morali i zadužit.

Zbog ovog “ima se, može se” stava, između ostalog, HNB od 1. travnja uvodi makrobonitetne mjere kojima ograničuje kriterije kreditiranja potrošača – mjere su makroprudencijalnog karaktera jer se ljudi sve više nenamjenski zadužuju, dugovi se sve teže naplaćuju, a nada je da će djelovanje biti antiinflatorno, odnosno smanjit količinu novca u opticaju. I nije stvar u jednom puderu, jednoj kavi, jednim Dubai fritulama i povremenom potrebom da se počastimo paketom koji će nas dočekat u Pošti – stvar je u financijskoj pismenosti i kratkovidnosti kad je u pitanju ponašanje potrošača. Andrea Andrassy za Miss7

Petak (20:00)

Crni iznutra

Ivančić: Od Save do Auschwitza

Zašto Andrej Plenković i Ognjen Kraus idu zajedno na komemoraciju u Auschwitzu, a ne i na komemoraciju u Jasenovcu? Odnosno: Kakvu “važnu poruku” Plenković šalje kada već pet godina ignorira Krausovu inicijativu da se zakonom zabrani upotreba fašističkog pozdrava “Za dom spremni”, izumljenog u doba NDH, države koja je otvarala koncentracione logore?

Odnosno: Da li je ta “poruka” suprotna od one kakvu odašilje iz Auschwitza zbog toga što je namijenjena drugim “partnerima”? Recimo – pripadnicima desnijega krila partije kojom rukovodi, ili članovima proustaškoga Domovinskog pokreta s kojima je sklopio koaliciju i sastavio vladu? . Andrej Plenković samo vrti, glanca i usavršava staru hadezeovsku matricu koja se svodi na proizvodnju antifašističkog ugođaja za njegovanje fašistoidnih praksi. Podjednako je važno i da Kraus putuje u Auschwitz i da figa putuje u džep, “kako bismo svi zajedno gradili odgovornije društvo”. Viktor Ivančić za Novosti

Petak (17:00)

Melania i bucanj – dva bića u pogrešnom akvariju

Beck: Sve što nam treba je drago ljudsko lice

Sve je bilo bizarno na Trumpovoj inauguraciji. A ja sam jedan od onih koje je fascinirala njegova supruga Melania: kako ostati nevidljiv uz najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Genijalna ideja da se nabije šešir na oči, kako joj se ne bi srele ni s čijim pogledom, neobično je uspjela. Piše to Boris Beck za Večernji list. Bilo mi ju je žao. Kao i svakoga tko je izložen neželjenim pogledima mnoštva. No, ne možemo reći da nije imala izbor. Za razliku od velikog bucnja u znamenitom akvariju Kaikyokan.

Ja vam se, eto, katkad osjećam kao taj bucanj, zatvoren u svojem internetskom mjehuru groznih vijesti, narcisoidnih tipova i katastrofa. Nakon što sam se predozirao vijestima o Trumpu, Dabri, Izraelu… otišao sam u susjedstvo, među drage ljude uz tursku kavu, mandarine i beznačajno čavrljanje. I njima je bilo drago da sam prekinuo rad i došao. Da, svi smo poput riba u mračnom i tihom tanku. I sve što nam treba je jedno drago ljudsko lice. To nisu lica koja smo vidjeli u Washingtonu. Izobličena lica digitalnih oligarha i republikanskih vođa. Zapravo razumijem Melaniu da ih nije željela vidjeti i da se osjećala kao riba u akvariju. Cijeli tekst na Narodu

30.01. (13:00)

Možda nije da se štedi, nego se nema više čime trošiti

Šajatović: Čemu nervoza u Vladi ako je inflacija samo 4,5 posto?

Nervoza premijera Andreja Plenkovića, počevši od privođenja trgovaca na ‘obavijesni razgovor‘, može se objasniti spoznajom da Vlada zapravo nema instrumente kojima može obuzdavati rast cijena. U vremenima dinara, hrvatskog dinara ili kune građani (glasači) imali su osjećaj da se mogu zaštititi. Čim bi dobili plaću, mijenjali bi domaću valutu za njemačku marku ili euro. Danas kad plaće i mirovine stižu u eurima, u što ih promijeniti kao zaštitu od inflacije? Nema više sidra. Osim što više nema sidra u nekoj stranoj valuti, neracionalno je ne trošiti što prije. Zašto bi se građani trebali suzdržavati od potrošnje kad im uz rast cijena euri svaki dan vrijede manje? A k tome su kamate na štednju takve da su štediše u prošloj godini realno osiromašili za najmanje 700 milijuna eura. Čemu onda štedjeti? Miodrag Šajatović za Lider.