30.11.2018. (17:30)
Viktor Ivančić u novoj kolumni donosi izmišljeni intervju s Ivanom Turudićem, u kojem govori samo istinu: Radi toga sam i pristao na ovaj intervju. Jer istina mora izaći na vidjelo, i to iz usta neposrednog aktera. Ta istina podrazumijeva da državno tužilaštvo sazrijeva u ogranak HDZ-a za represivnu djelatnost. To je siguran put ka uništenju demokratskog društva. Moja je uloga osigurati da to nasilje teče glatko, dok se nove prilike ne normaliziraju. Iako sam relativno kratko na ovoj funkciji, možete primijetiti da se opća atmosfera ubrzano mijenja. Pa vidite da sada već likovi iznikli iz podzemlja, poput Jelavića i Pripuza, postaju regularni akteri na političkoj sceni. Ja navješćujem doba kada se, zbog kancerogenog djelovanja formalno neovisnih institucija, u Hrvatskoj neće moći disati slobodno. Ja donosim mrak na plućima.
Kao i svake godine 10. prosinca, u utorak je visoka delegacija HDZ-a posjetila grob Franje Tuđmana, obilježavajući dvadeset i petu godišnjicu smrti Neprežaljenog. Standardna postava. Odjednom grozno škripanje propara mirogojsku dosadu. Glomazna ploča pomakne se udesno, najprije samo malo, zatim malo više, zatim više od metra. Iza otvorenih vrata grobnice ukaže se crna rupa. Iz mraka kao da izlazi para u jedva vidljivim pramenovima. “Izvolite ući!” kaže karakteristični glas iznutra. “Hajde, upadajte unutra”, prekine diskusiju glas iz crne rupe. “Nemojte da ispadne da se Ankica uzalud mučila oko mramornog kolača.”
“Izvinjavam se, ja bih sad stvarno morao poći…” ljigavo promumlja Plenković, pogledavši sat. “I ja”, doda Njonjo, pogledavši Medvedov sat. “Je li vam to kućni odgoj?!” zagrmi glas iz rupe. “Neprestano se zaklinjati u mrtvog Tuđmana, a onda mrtvog Tuđmana tretirati kao da je šugav! Ni kavu s njim da bi popili! Sramota! Naročito taj tu žutokljunac, kako se zove, Dražen, Dragan, koji bi usred kampanje od mene mogao dobiti važne informacije.”… Viktor Ivančić za Novosti
Odlikujući političkog kriminalca – nakon što se već dokazao uručivanjem važne državne gvožđurije ratnim zločincima – Milanović kao da se trudi novom porcijom besmisla okončati prvu rundu svoje vladavine: Dopustite da se u osvit demokratskih izbora svečano ispovraćam po svemu što smatramo demokratskim vrijednostima! To upućuje na mogućnost da mažnjavanje predizbornog slogana od pokojnoga prethodnika nema tek marketinški, nego i suštinski doseg. Možda je parolu “Predsjednika za predsjednika” ispravnije čitati kao “Milanovića za Tuđmana”. Dodjeljujući ordene ratnim zločincima, a sada i vođama obračuna s unutrašnjim neprijateljima, Milanović zapravo odlikuje tuđmanizam. Ono što ne shvaća je da se na taj način, kao general bez vojske i bez bitke, neće okoristiti Tuđmanovim nacionalističkim resursima, nego će preuzimati svojstva njegova groba. Viktor Ivančić za Novosti.
Onda je nekidan onaj ludi Kokan Mladenović za četrdeseti rođendan Robija K. u Hrvackom narodnom kazalištu u Splitu napravio predstavu “Robi K.: Crvenkapa je mrtva”. U predstavi “Robi K.: Crvenkapa je mrtva” malo sam zajebavao tatu i mamu, učiteljicu Smilju i rulju iz razreda, plus sam malo zajebavao Partiju, vojsku, državu i ostale svetinje našeg naroda i narodnosti. Ostale svetinje našeg naroda i narodnosti su na primjer sve što je Hrvatima sveto, a Robi K. je otvoreno omalovažavao žrtvu Vukovara, rugao se s Gospom iz Međugorja, vrijeđao nacionalne vrijednosti, osjećaje hrvatskog naroda i temelje moderne Hrvatske, sprdao s Domovinskim ratom… To nisam rekao ja, nego su to rekli barbe iz Domovinskog pokreta. Domovinski pokret je mala Partija, nešto kao velika Partija, samo gluplja. Boris Dežulović za Novosti.
Onda je u ambulantu uletijo onaj barba Roko iz pandurije. Murac Roko je pitao: „Jel snimljeno?“ Dida je izvadijo mobitel iz jakete i rekao je: „Snimljeno je!“ Doktor Špiro je skočijo se iz katrige: „Ma šta je snimljeno?!“ Murac Roko je rekao: „Snimljeno je kako uzimaš mito za uputnice za magnecku rezomancu! Jebiga, Špiro, saš sa menon u stanicu da daš službeni iskaz!“ Doktor Špiro je skriknijo: „Ama šta van je, ljudi?! Koji van je kurac?!“ Murac Roko je rekao: „Srića da Si-es-aj Šolta ima široku mrižu agenata, pa vatamo lupeže ka ništa! Ulete nan ka u vršu!“
Doktor Širo je cijuknijo: „Ma nisan ja lupež, ljudi! Šta to radite?!“ Murac Roko je rekao: „Zbajbučili smo ministra zdrastva, a sad lovimo sitniju ribu! Prodat se za dva jastoga, c, c, c…“ Doktor Špiro je zastenjao: „Ma nisan, šta van je…“ Barba Tonino je rekao: „Nemoš virovat koliko se ta mafija namnožila! Izmuzli su ovu državu do zadnje kapi!“ Dida je njega pitao: „Koji ti je to izraz izmuzli, Tonino? Jel ti to oš reć da je Hrvacka jedna krava?“ Barba Tonino je rekao: „A ne, ne! Krava može bit samo neka velika i ozbiljna država! Krava je naprimjer primjera Amerika, il Kina, il Rusija, il Jugoslavija… A ovi sitnež od država ala Hrvacka više baca na kozu!“ Doktor Špiro je zinijo: „Koju sad kozu, jebate led?“ Barba Tonino je njega pogledao koljački: „Kozu Nostru!“… Nova stranica iz Bilježnice Robija K.
Intervju s Draganom Primorcem je – manje zbog sadržaja, a više zbog ambalaže – podigao buru u čaši vode, jer je organizacija Gong izrazila sumnju da se radi o “prikrivenoj promociji” koja, “osim što nije dozvoljena, može dovesti u zabludu građane i građanke, narušiti fer izbornu utakmicu i oslabiti povjerenje građana u medije”. Ključni argument nađen je u činjenici da “životni intervju” nije sačinila i potpisala novinarka, već marketinška službenica.
Intervencija Gonga utoliko istovremeno promašuje loptu i pogađa suštinu. Nije pravi problem u tome što predsjednički kandidati nemaju isti tretman u novinama, već što isti tretman imaju radovi novinara i marketinških službenika, što je dakle ukinuta razlika između profesionalnog informiranja i profesionalnog oglašavanja. Ne radi se više o prikrivenome promoviranju, nego o otvorenom reklamiranju. Uz usputnu napomenu: ako za reklamu nije dat novac, ne znači da ona nije – ili da neće biti – plaćena, u odgovarajućoj formi i valuti.
Teško da postoji struka koja s više entuzijazma i dosljednosti od novinarstva korača prema samolikvidaciji. Izgleda da ništa ne može omesti to časno putovanje. Suicid je naša sudbina i naša budućnost – kao da poručuju žurnalisti – gledajte s koliko žara pilimo granu na kojoj visimo… Viktor Ivančić za Novosti.
Razgovor između FT-a i AP-a (kako ga zamišlja Viktor Ivančić, za Novosti):
Ostatak života posvetit ću domovini – svečano kaže Branko Roglić, vlasnik Orbico grupe i “jedan od najbogatijih Hrvata”, u Večernjem listu. “Nemoj, molim te!” panično kaže Domovina u prvome pasusu ovoga teksta. Samo što ovaj potpisnik, jasna stvar, ne raspolaže dovoljnom količinom mašte da Domovinu spasi od ljubavi kojom je Branko Roglić namjerava obasuti. Prema najavi, zagrlit će je toliko snažno da bi joj mogao zgužvati pluća, skrckati rebra i destruirati ključne dijelove kralježnice. Jedina nada za Domovinu leži u činjenici da je “jedan od najbogatijih Hrvata” već čovjek u ozbiljnim godinama, pa “ostatak života” kroz koji bi trebala trpjeti izljeve njegovih emocija možda neće trajati fatalno dugo. A onda je na red došla prošlost, pod geslom “prošlošću za budućnost”, odnosno za Domovinu, kojoj će “jedan od najbogatijih Hrvata” pokloniti svoju starost i očistiti je od “komunističkih laži”. Ako je komunizam crknuo prije tri i pol decenije, nije li možda Branko Roglić taj koji ga – upuštajući se u novi sveti rat protiv utvare – “vječno ostavlja na vlasti”? I ako jest, zašto to radi? Viktor Ivančić za Novosti dao je priliku da i Domovina odgovori.
Čim je naprasno odgođeno saborsko glasanje o slanju hrvatskih oficira u misiju NATO-a u Ukrajinu, jer je bilo jasno da izvršna vlast ne može prikupiti dovoljan broj krotko podignutih ruku, pojasnila se i dilema koja opsjeda Andreja Plenkovića, izazivajući silovanje mikrofona i prijeko dizanje obrva. Pitanje koje mu para mozak glasi: Kako suspendirati važeći poredak kada njegovo djelovanje nije prilagođeno mojim potrebama? Poput Tuđmana u najboljim danima, s tek nešto manje učinkovitosti, Plenković se zatječe u poziciji kastrirana diktatora, onoga koji nije u stanju podrediti sistem do mjere da bez ostatka servisira njegovu političku volju, a istovremeno ni podnijeti da sistem njegovu političku volju sabotira. Gadne su frustracije na vidiku kada se koprcaš u zamci invalidne strahovlade. Viktor Ivančić za Novosti.
Prije nekoliko dana, u ponedjeljak, 28. listopada, navršila se 40. obljetnica prvog broja Ferala, jednostranične satirične rubrike tadašnjeg splitskog tjednika Nedjeljna Dalmacija, koju su uredili 24-godišnji studenti splitske elektrotehnike Viktor Ivančić i Velimir Marinković. . Sjećanja na taj period kod mene izazivaju mnogo više zadovoljstva nego loših emocija. Učinili smo dosta grešaka koje s ovim iskustvom vjerojatno ne bismo ponovili – a kad to kažem, ne mislim na „greške“ kakve nam obično drugi pripisuju, nego na neke druge – ali mislim da smo dali sve od sebe i napravili nešto vrijedno. Osim toga, u jednom smo se mračnom dobu, po mome mišljenju, ispravno postavili. Sjetio se i prijelaza iz socijalizma u višepartijski sistem, gdje su se stranke razlikovale uglavnom po intenzitetu obožavanja i religioznog tretmana nacije. Ivančić se za Lupigu dotaknuo i današnjih Novosti: One izazivaju iritaciju jer su neplanirano iskočile iz kulturnoga geta, a k tome su i kritične prema vlasti. Isprva je bilo zamišljeno da one zadovoljavaju folklorne, komunalne i religijske potrebe srpske manjine, a ne da se ostvare kao „pravi“ tjednik.