U Ribnjak siđem kao u svoje dvorište. Nekad legnem na klupu ili na travu i gledam krošnje. Recimo, kao prekjučer kad sam zaboravila uzeti novac iz bankomata i ostavila ga tko zna kome. Legla sam u Ribnjak dok me ne prođe ljutnja na samu sebe. Pokazujem prijateljici ženu koja se skinula u košulju, bosa je i već neko vrijeme grli stablo. Uzemljila se, kažem. Danas me zvala jedna mlađa žena koja se želi uzemljiti, kaže mi prijateljica koja radi u Arhivu. Ali preko prezimena. Kaže da je njeno prezime premekano, preslabo, da je u neravnoteži s njom kao osobom, da joj fali korijen i da joj treba neko snažnije prezime koje će je prizemljiti i uzemljiti. Zato je, kaže prijateljica, ta žena nazvala Arhiv da joj iskopaju korijene, prezimena predaka, da pronađe ime koje najsnažnije zvuči, da ga uzme, da se napokon učvrsti, uzemlji. Mi smo, na klupi u Ribnjaku, posumnjale da će to biti moguće, ali tko bi znao. Novosti