Osvojio je u boksu sve što se moglo. Čak je bio i svjetski amaterski prvak, što ni slavnom Muhamaddu Aliju nije pošlo za rukom. O svemu tome napisano je na stotine tekstova i gotovo da nema u nas čovjeka koji sve to ne zna. Ali, malo je rečeno o Matinom životu nakon boksačke karijere. “Čovjeka ne određuje bogatstvo, ni slava – već ono malo plemenite vještine”, često bi govorio. S ringa se povukao krajem 1981.godine, a boksa se definitivno ostavio 1984. kao superuspješni izbornik boksačke reprezentacije tadašnje Jugoslavije. Uvijek smo lijepo pričali, jeli i pili, ali klasičan intervju nismo nikad napravili. Ja bih te intervjue sastavljao iz naših razgovora. A o svemu je Mate želio pričati. Najmanje o boksu, a o politici – nikako. Ipak sjećam se da je imao petlju sjetiti se Tita i tada kada to nije bilo popularno. “Ma što se sad svi prave ludi! Pa svi smo bili zaljubljeni u Tita i naravno da sam ga i ja obožavao”, rekao je s ponosom tamo negdje 1993. Svoje stavove Mate Parlov nije mijenjao. Bio je sjajan u društvu. Recitirao je kao od šale Ujevića, Šimića, Matoša, Krkleca… Citirao je Platona i Aristotela. Mate je znao bar 1000 pjesama, ne samo refrene, već cijele, od početka do kraja. I time je oduševljavao i Olivera i Akija i Bebeka. A tek pisce… Jednom sam ga pitao koliki mu je bio najveći boksački honorar u karijeri. Priznao mi je da je u meču za svjetsku titulu profesionalnog boksa dobio 100 tisuća dolara. “Novac kvari ljude, ali smiruje živce”, duhovito je dodao. Radiogornjigrad