Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim (a mislima u Irskoj)...
Robi K.: Moja domovina

Mi đaci u razredu smo pisali zadaću iz hrvackog. Naslov zadaće je bijo Moja domovina. Ona učiteljica Smilja je dok smo mi pisali šetkala oko klupa. Ona je držala ruke na leđima i skupljala je usta. Plus bi svako malo žešće uzdahnila. Mi smo škrabali u bilježnice i šutili smo. Uča je rekla: „Jebešmi mater ako u ovon razredu ukupni kvocjent inteligencije prilazi deset! Kad se svi zbroje! Pa da iman deset iljada eura plaću, to bi bilo malo za nosit se sa ovolikon količinon debilizma! A kamoli manje od soma eura!“ Uča je rekla: „Šta opet znači da bi svaki od mojih učenika moga postat ministar u Plenkovićevoj vladi! Šta si veći tupson, to u Plenkijevoj Hrvackoj imaš veće šanse!“
Uča je rekla: „Kad je u Hrvackoj pravilo da najveći glupani najbrže napreduju, ne bi se čudila da sutra cili ovi razred postne kabinet gospodina Plenkovića! A ja, koja san ih učila čitat i pisat, zbrajat i oduzimat, ja iman duplo manju plaću od klozetfrau u Minhenu! Jebenlivan mliko materino!“ Uča je rekla: „Pa jel ih onda ne bi bilo bolje sve od kolpa spržit sa napalmom dok su još mali, da nan posli ne zagorčavaju život? A ne gubit vrime na školovanje i zadaće iz hrvackog!“ Uča je rekla: „A i te zadaće su ljuta propaganda! Moja domovina, molinte lipo, koji li je to gubaš u ministarstvu smislija! Jedini ispravan naslov bi bija Moja septička jama!”… novo poglavlje iz Bilježnice Robija K.