Čak i kad bismo apstrahirali da se radi o tanku u kojem je više pjene nego goriva, ostaje činjenica da je tržišna niša po kojoj je Rimac postao prepoznatljiv i radi koje je proslavljen kao hrvatski poslovni mesija – krajnje uska i opskurna. Kao i odvojena od hrvatske stvarnosti. Za koga se tu nešto proizvodi, tko kupuje hiperautomobile? Za sve godine poslovanja ukupna prodaja bolida, navodna, konvergira približno nuli globalno, kamoli ne lokalno (okrugla nula). Tu su još i neki manje glamurozni poslovi s komponentama za auto industriju, no što se i baterije za Renault tiču domaćeg kupca – na razini svakodnevnog obožavanja u novinama? Ako ne za hrvatskog potrošača, možda je firma naročito značajna za ukupnu hrvatsku ekonomiju?
Nije pitanje da bi privatni sektor smio producirati isključivo nešto naročito važno za domaćeg kupca i domaću privredu – jasno da firme u kapitalizmu postoje jedino radi dobiti za svoje dioničare. Kao što Rimac i sam ističe na .debug konferenciji: jedina njegova briga je ono što je najbolje za njih. Ali čekaj, malo – kako to onda da se mali hrvatski čovjek toliko identificira i navija? Niti se što proizvodi za njega kao kupca, niti čini od bitnog gospodarskog značaja za njega kao građanina i poreznog obveznika. Ono što u svemu traži objašnjenje je to malo prosto pitanje: kako su nam uspjeli prodati jednu čisto privatnu dioničarsku zabavu kao nacionalnu identifikacijsku stvar? Lako što Rimac ne radi nego za sebe i svoje ulagače; tema je što to radi tako da cijelo vrijeme prodaje pod tobožnji vrhunaravni opći i javni interes. Ivan Cingel za Lupigu.
