Renato Baretić: Pionir psihodelije danas pjeva za stranku umirovljenika

Sedam suza isplakat ću noćas

• Meni su ipak najpsihodeličniji stihovi iz SFRJ-faze života uz popularnu glazbu zauvijek ostali oni pjesme “Ulica jorgovana” u izvedbi Darka Domijana. Već sam uvod, “plavi veo, zlatna žica / nježan vjetar, mnogo ptica / raspukla se svaka grana nad ulicom jorgovana” još i danas u svakome prisebnom potakne slutnju da bi tu štošta moglo poći ukrivo ili barem krivudavo. Ne bi se prepirka pravo ni rasplamsala, a već bi ih dočekali zaključni stihovi refrena: “gori zemlja, gori kamen / sunce ugljen nebo plamen / to u sjenci lome krila zaljubljena dva leptira”. Tu bi, nekako predmnijevam, svaka rasprava zamrla pred spoznajom o uzaludnosti vlastitog tumačenja poetike nadrealizma ili barem njegova likovnog iskazivanja. “Jedna klupa, tiha luka / tvoje usne, moja ruka / opet bukti ona vatra, zgasla davno ispod hrasta” (kad refren krene iznova, jer prvi se put nije dobro čulo zbog galame) to bi utišalo cijelu kavanu, a Camus bi tiho platio svoj račun i snuždeno pošao kući, pisati novi esej o samoubojstvu kao jedinom načinu za iskazivanje potpune slobode… Zarekao sam se da ću, uz ove taktove i stihove, uzeti LSD ako doživim 75. rođendan pa da vidimo što je pjesnik zapravo htio reći i obznaniti to gradu i svijetu.
• I zato me baš razveselilo kad sam čuo vijest da je upravo on, Darko Domijan, skladao, otpjevao i promovirao himnu Hrvatske stranke umirovljenika “Mi smo tu”. Jedva sam dočekao priliku da je čujem, a onda pao u razočaranje, hm, duboko kao gorski zdenac… Renato Baretić