I tako promijenih davatelja usluga pristupa mreži nad mrežama. Po isteku dvogodišnjeg ugovora koji mi je bio predstavljen kao “izvrsna i jedina opcija” koju mogu dobiti, a koja je nažalost uistinu bila najbolja opcija koju mi može pružiti bilo koji ISP unatoč tome da stanujem na pljunomet od Zagreba – odlučio sam zamijeniti operatera i konačno odrezati posljednju digitalnu vezu s Vipnetom.
Ne mogu reći da sam bio prezadovoljan uslugom, optičkom vezom čije su karakteristike bile na nivou tipične aDSL veze, iritantno spor upload od 0.72 Mbps i izluđujuća činjenica da bi mi bilo kakav ozbiljniji upload (recimo, fotografije na društvenu mrežu) zakucao download: ništa nije radilo dok taj nesretni upload velike fotografije kroz preusko grlo ne bi bio gotov.
Taj je problem postojao od početka korištenja usluge i u svih tih dvije godine trajanja ugovora nije riješen. Ruku na srce, pokušali su, a ja sam nakon par pokušaja sam odustao – ako se nešto ne riješi iz prve ili druge, kolika je šansa da će se riješiti iz treće i svake sljedeće? Ne želeći se natezati oko linka koji je čak i takav bio bolji od svega drugog što je nudila konkurencija, odlučio sam istrpjeti.
Mislio sam da sam usamljen u toj neobičnoj situaciji posjedovanja optičke veze koja je ne samo debelo asimetrična (25/0.72), već i ograničena: tko prvi pokrene upload u kući, ima svu vezu samo za sebe! Točnije, za svoj upload – jer na istom tom stroju više se nije moglo surfati, ping se penjao u nebeske visine…
A onda sam sreo još zlosretnika poput mene, ljudi s istim problemima na različitim platformama: možda moj problem nikad i nije bio hardverske naravi, možda je riječ samo o tome da su iz države pobjegli sposobni ljudi, pa nema tko postaviti inteligentne QoS postavke?
Kako bilo, taman malo nakon isteka ugovora pojavila se ponuda Tele2 – 100GB Interneta za 169kn, gotovo upola manje od onog što sam prije plaćao. Ne, zaista mi ne treba fiksni telefon. Ne, ne, ne gledam televiziju, što je to HBO paket? Dajte mi ljudi čistog Interneta, briga me za mogućnost snimanja i naknadnog gledanja turskih sapunica!
I tako se odlučim navući na još jednu dvogodišnju obavezu. Računam: sto giga je dosta prometa, ne cuclam torrente, ne skidam filmove, ne gubim oči na Jubito servisu… za posao i za zabavu trošim manje od gigabajta prometa dnevno, pa bi taj paket trebao biti sasvim dobar.
Ali, obavezati se ponovo kod ISP krvopija na nove dvije godine? Pa, tko zna što će u međuvremenu biti!?!?
Može već sutra pojeftiniti, a ja ću morati rigati 169 krznavaca mjesečno. Tja, ako sam do sad mogao iskašljavati gotovo duplo više za značajno manje kvalitetan pristup…
I eto, potpišem ja novi ugovor. Donesem doma Tele2 LTE router, ubacim SIM karticu, stavim na jedan prozor, mjerim… stavim na drugi prozor, mjerim… stavim na treći prozor, mjerim… i u dva od tri slučaja dobijem respektabilnih četrdesetak Mbps-a za download i svojih tridesetpet za upload.
Hej.
Dvostruko brži download i četrdeset puta brži upload za polovinu cijene.
A upload, ajme… pokrenem upload, a download mi i dalje radi! Aleluja, čudo međugorsko!!
No, kao za vraga, mjesec dana nakon potpisivanja ugovora izađe ona njihova flat-rate ponuda – za iste novce!
“Sreće jarčeve…”, promrmljam, i prihvatim se zvanja službe za korisnike, psihički pripreman za rovovski rat s drugom stranom, pucanje argumentima po neprobojnom korporativnom oklopu i općenitu frustraciju koju doživljavaju ljudi kad nazovu korisničku podršku telekom operatera.
I tako udahnem duboko, nazovem, dobardan dobardan, eto ja potpisao ugovor na dvije godine prije mjesec dana, sto giga paket, da, da, taj sam, e, mene sad zanima, znate vidio sam ovu vašu novu beskonačnu ponudu, pa da, e to, da, zanima me može li se nekako nadoplatiti ili nešto da si uključim tu novu tarifu…
“Nema problema gospodine (klik, klik), evo beskonačna tarifa vam je uključena, bit će aktivna u roku 24 sata”.
“… (!)… A treba li što doplatiti?”
“Ne treba ništa jer ste već imali tarifu po toj cijeni. Dapače, kako s ovom tarifom mi preuzimamo plaćanje radijske naknade, novi računi će vam biti deset kuna manji.”
I tu ja (figurativno) padnem u nesvijest.
Nemojte ovaj tekst shvatiti kao reklamu za Tele2, iako takvim ispada. Jednostavno mi se, toliko naviknutom na borbe s davateljima usluga i čupanje užarenim kliještima bilo čega što nije minimum usluge koju mogu pružiti za dane uvjete, ova priča čini posve nerealnom: ljubazan djelatnik bez problema aktivira tarifu koja je za mene bolja i jeftinija, ne tražeći pritom potpisivanje trideset papira i produžavanje ugovora za još dvije godine.
I, moram priznati, u odnosu na optičku vezu koju sam prije imao, ovaj “beskonačni” pokućni mobilni Internet je fantastično poboljšanje. Naravno, tamo gdje postoji pokrivenost LTE signalom.
Nešto je drugo bitno u ovoj priči: sjećate li se nacionalnog plana digitalizacije pučanstva? Priču da svatko treba imati pravo na pristup Internetu, pa makar i u zabačenom selu?
Do sad je mobilni Internet bio nesrazmjerno skup, no Tele2 je promijenio igru i ubacio ga u ravnopravnu tržišnu utakmicu s “tradicionalnim” ISP-ovima.
Dapače, posljedice su se brzo osjetile: konkurencija je odmah reagirala novim paketima i slatkim obećanjima. Drugim riječima, Tele2 je “otčepio” pitanje flat-rate mobilnog Interneta i povratka više nema: svi će mobilni operateri morati ponuditi slične opcije ili riskiraju ostati bez ozbiljnog broja korisnika. Nastradat će i klasični ISP-ovi jer se u igru ubacuju novi igrači s izgrađenom infrastrukturom koja ne pati od lokacijskih ograničenja od kojih pate “fizički” davatelji usluga, nudeći pritom svoje (gdjegdje i superiorne) proizvode po konkurentnim cijenama.
Naravno, možemo s pravom reći kako pokrivenost LTE signalom nije idealna, dapače: izvan većih gradova nije moguće dobiti maksimalnu brzinu, a i zabačena sela nisu u idealnoj poziciji. Najzad, postoje mjesta gdje nema mobilnog signala: guste šume, vrhovi planina, tuneli i rudnici…
S druge strane, kolika je vjerojatnost da će žitelji Kaštel Kopilića moći birati između nekoliko izvrsnih ponuda “klasičnih” davatelja usluga koji se natječu, sve jedan preko drugog preskaču, da do pedesetak korisnika dovedu vrsnu, superbrzu optiku?
Daleko je vjerojatnije da će tamo doći jedan, onaj najhrabriji, i ponuditi seljanima “izvrsnu i jedinu opciju”, jer konkurencije neće biti.
Mobilni Internet demokratizira tržište: bazne stanice više nisu jezovito skupe kako su bile u počecima širenja mobilne mreže, a brz razvoj tehnologije iznjedrio je mnoštvo različitih rješenja za svaku priliku: velike bazne stanice za gradove i mjesta s gustom naseljenošću, male i jeftine za sela i zaseoke. Iako uglavnom nismo imali priliku o tome čitati jer je tehnologija takve naravi da malo koga izvan struke i zanima, tehnologija mobilnog Interneta prati opći tehnološki trend povećanja mogućnosti uz smanjenje veličine, cijena i troškova, uključujući i promjene u načinu poslovanja.
Zato je Tele2 u poziciji da nudi nešto dosad nezamislivo – flat-rate mobilni Internet. Budućnost famozne “internetizacije” i “digitalizacije društva” gotovo posve sigurno bit će u ovakvim bežičnim rješenjima: kopanje kilometara kanala da bi se dovela optika u neko selo bit će neisplativo u usporedbi s jeftinijim troškom “dovlačenja” mobilnog Interneta zrakom. I tako će Internet uskoro zbilja doći u svako hrvatsko mjestašce, samo ne na način kako smo to zamišljali kad smo se na to odlučili: zaboravite državu i njene regulacije, fantazije o nacionalnom davatelju usluga, čekanje EU fondova i javne natječaje, brz (i jeftin) Internet u svaku će kuću doći zahvaljujući slobodnom tržištu i napretku mobilne tehnologije.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
